Politika

DR MILENA KORDIĆ, PROFESOR NA BEOGRADSKOM FAKULTETU I PROJEKTANT

Arhitektura doprinosi slobodnijem životu

Kritičko promišljanje prostora podrazumeva da ga ne posmatramo kao neutralnu pozornicu na kojoj se odvija život. On je uvek rezultat određenih društvenih odnosa, ekonomskih uslova, kulturnih predstava i političkih odluka. Arhitekta mora da ih razume, ali i da prepozna mogućnost da ih svojim radom menja. Ovako o svom pozivu za naš list govori dr Milena Kordić, vanredna profesorka Arhitektonskog fakulteta u Beogradu. Rođena Zrenjaninka, bavi se projektovanjem i unutrašnjom arhitekturom. Više od dve decenije vodi i samostalnu praksu. Osnivač je studija „S.O.B.A.” i svojim radovima stigla je na sve strane sveta.

Kako ocenjujete spremnost studenata da kritički promišljaju prostor?
– Izazov u procesu usavršavanja svakog profila, pa i arhitekte, jeste kako razviti radoznalost prema znanju i mišljenju kod svakog od njih. Akademci danas imaju veliki potencijal, često i izrazitu osetljivost za teme koje su ranije bile manje zastupljene, poput životne sredine. Ideja je da se taj senzibilitet razvije u argumentovano mišljenje i sposobnost delovanja. Poseban je zadatak da savladaju zanatski aspekt projektovanja, jer to zahteva strpljenje, posvećenost, veliki broj iterakcija, greški i ispravljanja.

Svedoci smo rapidne urbanizacije i transformacije gradova. Ima li u njima mesta za lične slobode?
– Problem savremene urbanizacije nije samo u gustini izgradnje, već i u tome što se prostor sve češće posmatra kao roba čija se vrednost meri prvenstveno tržišnim kriterijumima. Kada se to dogodi, javni teren lako postaje ostatak između investicija, a ne zajednički resurs grada. Sloboda pojedinca tada zavisi i od toga koliko može da plati, gde može da boravi i da li je njegovo prisustvo negde poželjno. Zato je važno braniti: trgove, parkove, ulice, prolaze, dvorišta, sve one međuprostore koji mogu da prihvate različite oblike života. Sloboda se često ostvaruje u tim naizgled malim mogućnostima, da ambijent koristimo na svoj način, da ga delimo s drugima, da u njemu uspostavljamo odnose koji nisu unapred propisani. Arhitektura ne može sama da reši sve društvene probleme, ali može da doprinese stvaranju uslova za otvoreniji, pravedniji i slobodniji život.

Koje su mogućnosti modernističkih objekata i nasleđa Jugoslavije?
– Ne bi trebalo da ih posmatramo ni kao nedodirljive spomenike prošlosti, niti kao neiskorišćene resurse. Potrebno je uspostaviti ravnotežu između očuvanja i promene, uz ozbiljno istraživanje, interdisciplinarnu saradnju i uključivanje različitih aktera u proces odlučivanja. Modernistička arhitektura može biti veoma aktuelna upravo zato što nije završena priča. Ona nam omogućava da ponovo razmotrimo kako želimo da živimo, koje institucije i javne prostore smatramo važnim i kakav odnos prema zajedničkim resursima želimo da gradimo.

Gde je granica između dekorativnog i istinske unutrašnje arhitekture koja oblikuje slobodu?
– Razlika je u tome da li prostor posmatramo kao površinu koju treba vizuelno urediti ili kao složen odnos koji oblikuje naše iskustvo. Boje, teksture, nameštaj i osvetljenje jesu važni. Međutim, unutrašnja arhitektura ne počinje izborom završnih materijala, već razumevanjem načina na koji prostor funkcioniše, koja ponašanja ohrabruje ili kako ga doživljavamo i kakve odnose omogućava. Enterijer nije samo unutrašnjost omeđena zidovima, već posrednik između pojedinca i sveta, privatnosti i zajedničkog života, tela i materijalnog okruženja. Dobra unutrašnja arhitektura ne nameće korisniku unapred određen način bitisanja, već stvara uslove da se prostor doživi, prisvoji i koristi na različite načine. U tome vidim i njenu vezu sa ljudskom slobodom.

Dizajnirali ste brojne javne i privatne prostore, od Beograda do Pariza. Koliko su slični zahtevi klijenata u inostranstvu u odnosu na naš region?
– Projektovanje je proces u kojem se kroz dijalog dolazi do rešenja koje na početku možda nije bilo moguće ni zamisliti. Širom sveta razlikuju se i odnosi prema vremenu, budžetu, profesionalnom poverenju i samom procesu projektovanja. Kao najuočljiviju razliku u profesionalnom kontekstu bih izdvojila kategoriju poverenja klijenta prema arhitekti. Kroz moje iskustvo pokazalo se da Parižanima ne treba posebno objašnjavati šta arhitekta i njegov projekat donose kao novu vrednost. Naprotiv, radoznali su da otkriju koju viziju za život im nudi profesionalac, a koja možda nije podudarna nekom njihovom prethodnom iskustvu.

Koje značenje ima Zrenjanin za Vas?
– To je grad u kome sam rođena i gde sam provela detinjstvo. Tako da ga i danas posmatram kroz jednu dozu romantizacije. Bilo je lepo odrastati u mestu koje mi je pružilo osećaj ukorenjenosti, ali me nije ograničilo na lokalni kontekst. Naučila sam da mogu da uspostavim veze sa mnogo širim svetom, da pripadnost jednom mestu ne znači zatvorenost i da lokalno i globalno nisu nužno suprotstavljeni. Zrenjanin pamtim kao grad koji me je pripremio za složenije kontekste, koji su došli kasnije. Ne samo zato što sam iz njega otišla, već zato što sam u njemu rano osetila da prostor u kojem odrastaš pripada nekoj široj mreži kulturnih veza, iskustava i mogućnosti.

MIROSLAVA PUDAR