Grudve sramote

Zima nam je stigla, e, pa šta… Nije baš tako. Prvo, zime u gradu na Begeju više nisu kao što su bile, snežne i lepe. Sada se ne zna kada je proleće u januaru ili zima, opet u januaru… Padao je prošle nedelje sneg, malo je pokrio ono što baš i ne mora da se vidi, kao što su izlokane pešačke staze, rupe na pojedinim putevima, i tako to…
Ali, hladno je. Na Bogojavljenje, za časni krst plivali su odvažni – jedna devojka i momci. Temperatura u minusu im nije smetala. Jezero zaleđeno, baš je bilo teško da se pliva. Lep običaj, aplauz zabundanih gledalaca. U sredu se slavio Sveti Jovan, opet prilika da se ljudi druže…
Sad, ima što se tiče zime još nekih stvari, ali one su, zapravo, bezvremene jer govore o nama, o našem ponašanju, o vaspitanju koje smo poneli iz porodice, škole…
Primer prvi. Uzana pešačka staza, puna rupa, ponegde pokrivene smrznutom vodom. Žena u osmoj deceniji života hoda oprezno, teško. Kreće se uz pomoć štapa, sporo, starački. Staza joj je uzana. Mlada žena, staje sa strane, čeka da starica prođe, uz izvinjenje da ne može brže. Mlada žena je odgovorila : – Samo Vi polako, gledajte gde stajete, da ne padnete. Upitala je treba li i pomoć.
Primer drugi. Sneg, najviše mu se raduju deca. Nije bilo prilike za sankanje, niti druge zimske čarolije. Tek za grudvanje. I vidim grupu dečaka, niko stariji od 15 godina, napravili su grudve. I… Mislila sam da će malo da se grudvaju, što bi rekli od želje. Ali, ne. Oni su čekali da grudve bace na druge, na prolaznike, i to one starije za koje znaju da im ne mogu ništa. Čoveka, koji ima sigurno osamdeset godina, zasuli su grudvama. Po glavi, uglavnom. Kada se okrenuo ka njima, samo su se bezobrazno smejali: – Šta je, matori, jesi li ti neki krelac, pa se plašiš grudve snega.
I to nije prvi put da se na meti obesnih mladića nađu oni koji su od njih slabiji, deca, žene, stari ljudi. Pitam se, zašto ne možemo da se ponašamo kao devojka sa početka priče. Zar je moguće da, svakodnevno, u ovoj ili onoj situaciji, više bude loših priča, poput ove snežne, koju smo zabaležili.

M. Bečejac