IZ NOVINARSKE BELEŽNICE: DR ARTUR HOFMAN, KARDIOLOG IZ BUDIMPEŠTE, VRATIO SE DA OBIĐE RODNU KUĆU U ZRENjANINU

Tajna Merkurovog poprsja

Bilo je to pre nekih šest godina, poslednjeg ponedeljka u junu. Redakcija „Zrenjanina” još se nalazila na staroj adresi, u palati „Jakšić – Ambrozi” u Ulici Kralja Aleksandra 43. Sedeli smo u holu i posmatrali poprsje Merkura koje je pre mnogo godina u gipsu izvajao neki umetnik na zidu neposredno pod tavanicom. Merkur je rimski bog trgovine i prenosilac poruka, parnjak grčkom Hermesu. To nas podstače da raspravljamo o poklisarima, glasonošama, hodočasnicima i lutalicama. Neko se setio Džordža Fišera, rođenog kao Đorđe Šagić u Sehešfehervaru, koji se 1813. pridružio ustanicima u Srbiji, a onda završio kao pionir u Meksiku i Teksasu.

 

11 - 1 B Merkur

 

 

POSETA PORODICE HOFMAN
„Nikad ne znaš kuda će te život odvesti” – reče urednica političke rubrike. „Eto, uzmimo primer naših Banaćana i Bačvana. Recimo, Stevan Sremac, koga su nadahnuli boravci u Elemiru, napisao je „Popa Ćiru i Spiru” na tek oslobođenom jugu… I njega i Đuru Jakšića nešto je vuklo preko Dunava.”
„Ali malo se zna o Sremčevoj braći” – nadoveza se kolega honorarac koji je u slobodno vreme skupljao istorijske crtice i kuriozitete. „Sremčev mlađi brat Andrija postao je krojač i otišao u Ameriku. Stekao je dosta para u Vest Inglvudu, u Nju Džersiju. On je rodnom gradu Senti zaveštao sto hiljada dinara radi osnivanja zadužbine za školovanje sirote dece. A Sremčev mlađi brat Jovan je posle Stevanove smrti poklonio Nišu njegovu vrednu ličnu biblioteku od skoro hiljadu knjiga.”
Odjednom se na stepenicama zgrade „Jakšić – Ambrozi” pojaviše pridošlice. Na čelu je bio stariji čovek nesigurnog koraka, za njim je stupao čovek u četrdesetim, a potom i dve šiparice sa dečakom od nekih dvanaest leta. Uskoro smo saznali ko su. Sa pratnjom od troje unučadi i sinom Nikolausom, dr Artur Hofman popeo se tog junskog popodneva zavojitim stepeništem kuće u Ulici Kralja Aleksandra. Zgrada u centru grada, sagrađena 1886. godine, nekada je bila u vlasništvu Torontalske agrarne banke. Pre Drugog svetskog rata otkupili su je trgovci Jakšić i Ambrozi. Za 120 godina promenila je mnogo namena – nekad je bila kafana, a u drugoj polovini dvadesetog veka i Marksistički centar. Ono što je dr Hofman saznao kada se popeo stepeništem sa ogradom od kovanog gvožđa bilo je da se ovde već petnaestak godina nalazi sedište novinskog preduzeća.

ISPUNjENO OBEĆANjE
Kako već red nalaže, domaćica Zlata je namernike ponudila kafom i sokom. Ispostavilo se da su gosti došli iz Budimpešte i da ne znaju srpski.
„Hofman” – rekao mi je čovek, rukujući se. Kad je video da ime zapisujem u beležnicu, dodao je: „Dva F i dva N.”
A kada je razgovor malo odmakao, saznali smo pravi povod doktorove posete.
„U ovoj kući sam rođen, marta 1931. godine” – rekao je penzionisani kardiolog koji je studije završio u mađarskoj prestonici. „Roditelji su mi bili bankarski službenici, stanovali smo u jednom od stanova u prizemlju.”
„Pamtite li nešto iz tog doba?” – upitao ga je fotoreporter Jovan.
„Ne baš” – reče on. „Kada sam imao dve godine, odselili smo se u Beograd, a nešto kasnije u Novi Sad. Uoči Drugog svetskog rata porodica se odselila u Mađarsku.”
Hofmanovi su – rekao je Artur – nemačka familija, poreklom iz Titela. Preci su im se doselili u ove krajeve u osamnaestom veku. Za osamdeset godina života, on nikad nije posetio mesto rođenja.
„Obećao sam ocu da ću ga, kad napuni osamdeset godina, dovesti u rodni grad” – reče njegov sin Mikloš.
„Nikolaus” – pojasni mi Artur, navevši nemačku inačicu sinovljevog imena.
„I eto” – reče Nikolaus – „rođendan je bio u martu, a jutros sam ispunio obećanje. Došli smo da vidimo grad. Ovde nemamo rođake, ali imamo u Novom Sadu. Svratićemo i tamo.”

SEĆANjA NA ŠKOLSKE DANE
Šta reći pri kratkom susretu, kad su utisci gostiju još sasvim sveži? Da bi uspomene isplivale na površinu, potrebno je malo više vremena. Na trenutak u svesti blesne slika tavnih dereglija iz Ulma, gde su se pre tri stotine godina sabirali tragaoci za boljim životom iz Alzasa i Lorene, iz Donje Švapske i Virtemberga, koje je grof Klaudije Florimund de Mersi pozvao da nasele opustele zemlje južnog Donaulanda. Artur se naravno ne seća prvih godina u gradu koji se tada zvao Petrovgrad, ali živa su mu sećanja na prve školske dane u Novom Sadu.
Malo smo popričali, a malo i poćutali. Pokazujem Arturu ukras na unutrašnjem zidu zgrade, medaljon sa Merkurovim poprsjem. Merkur je zaštitnik trgovaca i putnika, ali i pokrovitelj glasonoša – medija. Nije slučajno što se tu skrasila novinska redakcija. Kažem i da se na fasadi sa strane glavne ulice nalazi mala skulptura košnice, znamen trgovačke čuvarnosti i vrednoće.
Rukujemo se i šareno društvo Hofmanovih odlazi da još malo razgleda grad. Ipak, posle pet minuta, uviđam da nisu svi otišli. Na vrhu stepeništa i dalje je Arturova unuka. U ruci joj je foto-aparat. Nekoliko snimaka kovane ograde, i nekoliko fotografija glasnika Merkura sa zidnog medaljona.
Reč „merkurijalno” znači nešto nestalno, promenljivo, što potiče od Merkurovih brzih letova sa mesta na mesto. Rimski bog kao da je na trenutak zadržao Arturovu unuku, možda da je podseti na Titel iz 18. veka, na predratne jugoslovenske adrese i seobe Hofmanovih.

TEŠKO SVOME BEZ SVOGA
Zlata se odnekud pojavi i raspremi sto. Iz redakcije se čuo glas. Neko je poručivao da su stranice gotove, da ih treba lektorisati. Ipak, još neko vreme sedeli smo ćutke u holu. Setih se početka našeg razgovora, ćaskanja o podvizima Panonca Đorđa Šagića na Divljem zapadu i o misiji Andrije Sremca, krojača koji je u svoju košnicu priskrbio dovoljno dolara da u Senti iza sebe ostavi dobro delo.
Fotoreporter Jovan prekide tišinu. „Nikad ne znaš s koje strane okeana ćeš završiti” – reče on, kao da mi čita misli. „Ili sa koje strane Dunava”.
Misli urednice političke rubrike bile su na drugoj strani. „Da”, reče ona, „Sremac je negde rekao – teško svome bez svoga”.
Kolega honorarac se nije oglašavao. Zavaljen u naslonjaču, on ostade neko vreme zagledan u minijaturnu skulpturu pod tavanicom. Odjednom, lice mu se uozbilji, kao da je video utvaru.
„Verovatno je to optička varka” – reče on – „ali uveren sam da mi je Merkur upravo namignuo.”
Svi se zagledasmo u zidni medaljon. Ništa se nije dešavalo. Šćućuren na svom mestu pod stropom, rimski bog sada nas je otuda samo nemo posmatrao.

ALEKSANDAR BJELOGRLIĆ