Politika

MARKO RADOVIĆ JE NA ČELU POZNATE IT KOMPANIJE „FUJITSU” U POLJSKOJ

Sečanjac u svetu japanskih kompjutera

Još kao učenik Osnovne škole „Aleksa Šantić” isticao se, pa ne čudi što je ostao upamćen i kao đak generacije. Posebno su ga zanimale prirodne nauke. Usavršavanje je nastavio u Zrenjaninskoj gimnaziji gde je takođe bio odlikaš. Odabrao je studije na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu i završio ih u roku. Tokom četvrte godine ulazi u svet savremenih tehnologija i počinje da krči put ka uspešnoj karijeri.
Marko Radović (43) već 13 godina živi i radi u Poljskoj. Najveći oslonac su mu supruga Milica, Zrenjaninka, sin Vanja (15) i ćerka Iskra (13). U poslednje dve godine na poziciji je prvog čoveka IT sektora poznate japanske kompanije „Fujitsu”. Krajem prošlog meseca kratko je boravio u rodnom Sečnju i Zrenjaninu, što je i bila prilika za ovaj intervju.

Kako ste se odlučili za Poljsku, ali i moderne tehnologije gde se uvek traži „suvo znanje”?
– Decenijsko iskustvo sticao sam u Srbiji, pre svega u „MDS”-u, potom i u drugim preduzećima u IT sektoru. Često sam putovao i još bolje upoznao zemlje i tržišta u ovoj oblasti. Supruga i ja doneli smo odlku da prihvatimo ponudu koja nam je stigla iz Poljske. Bio je to hrabar potez, ali i izazovan. Moram priznati da je ona stub svega što radim i postižem. Kada smo se 2013. preselili sa nama su krenula i deca. Ćerka nije imala ni godinu dana. U celoj priči o biznisu porodica je ključ svega. Tako je i u našem slučaju. Rezultati su brzo stizali jedan za drugim.

Poljska je nekada bila deo „Istočnog bloka”, a danas se ubraja među 20 razvijenih država sveta. Kakva su Vaša iskustva iz te velike evropske države?
– Prvih godina boravka nije bilo nimalo lako navići se na novo okuženje koje nas je, moram istaći, sjajno prihvatilo. Da bismo im uzvratili porodično smo brzo prevazišli jezičke barijere. Prihvatili smo sve navike i druge uslove življenja i put je bio trasiran za nove poslovne izazove. Najpre je to bilo angažovanje u američkoj kompaniji „IBM” gde sam proveo šest godina. Stečena znanja i iskustva otvorila su mi vrata japanskog „Fujitsua”. Posluju u 70 država i zapošljavaju 130 hiljada radnika. Par godina sam radio na dve servisne linije, a od 2024. sam direktor ove firme za Poljsku.

Svet informatike napreduje iz dana u dan, a Japanci su čuveni po kompjuterskoj i drugoj modernoj opremi.
– Delovi proizvedeni u Katovicama i Lođu prate i podržavaju celokupnu računarsku infrastrukturu naših više stotina klijenata koji se nalaze u svim zemljama Evrope. Mi smo njihov otvoren servis i spremni smo da odgovorimo svakom izazovu iz ove zahtevne delatnosti. Zapravo, svi oni nama prepuštaju brigu celokupnog servisa.

Kako vidite svoj položaj i u čemu pronalazite inspiraciju?
– Dosta toga se ponelo iz školskih i studenskih klupa. Međutim, iskustvo i ogromna uložena energija od presudnog su značaja. Nekada je moj radni dan počinjao rano, a završavao se posle 12 ili 13 sati. Sada više nije tako! Važno je stvoriti tim. Uvek sam pokazivao želju da čujem i tuđe mišljenje. Upornost, usavršavanje, konzistetnost u poslu, odgovornost, vera u ono što radite i čemu ste posvećeni po pravilu donose rezultate. Da bi postao svetski priznat, pre svega, moraš znati ko si i odakle dolaziš. Hvala Bogu na tom polju imamo brojne uzore. Veći nam ne treba od našeg Mihajla Pupina Idvorskog.

Šta je ono što ste iz doma poneli u svet?
– Otac Radoslav i majka Radmila na sestru Mariju i mene u najranijoj mladosti preneli su porodično vaspitanje i poštovanje vrednosti koje me vode kroz život i koje čuvam. Nikada neću zaboraviti učiteljice Milijanu Seku Boljanović i Gordanu Aćimović, razrednog Borivoja Jerkovića i nastavnicu Zoricu Novaković. Profesor Milan Međo u Gimnaziji jedan je od onih koji je ostavio snažan utisak u stvaranju mojih ljudskih i naučnih vrlina. Tu je i razredna Marta Tot, mada su i svi drugi vredni poštovanja.

U životu, pa i poslu nastupe krizni trenuci. Na koji način odolevate iskušenjima?
– Bilo ih je nebrojano, a najozbiljniji se desio pre dve ili tri godine. Kako savladati takve situacije, gde naći novi izlaz, rešenje…Ja sam ga pronašao u hrišćanstvu i pravoslavnoj veri. Uzeo sam brojne knjige, Bibliju. Veoma brzo nešto se u meni prelomilo. Sledila je veća posvećenost duhovnom preobražaju, jača od samog čina kršetnja i drugih verskih saznanja. Supruga je i ranije bila u tom svetu, a bez mog nagovora i deca su to prihvatila.

Nedavno ste bili domaćin razmeni učenika. Tada su prvi put u Poljsku stigli đaci i profesori iz Vašeg rodnog sela. Kakav je osećaj?
– Bilo je to u aprilu i još uvek mi se čini da govorimo o jučerašnjem danu. Sjajan je osećaj videti te ljude hiljadama kilometara udaljene od malog Sečnja kako su srdačno prihvaćeni. Sa suprugom sam osnovao humanitarnu fondaciju „Radović”. Imamo puno planova i novih projekata. Jedan od njih je nastavak saradnje i povezivanje đaka i studenata između naše dve zemlje koje u istorijskom i drugom pogledu imaju dosta sličnosti. Sanja Miletić, naša drugarica iz srednjoškolskih dana, ugledni je profesor na Univerzitetu u Lođu. U svim aktivnostima nas podržava, kao i naš konzul Ranko Tomović. Posebno smo angažovani na afirmaciji duhovnosti i naše vere u čemu nam Poljska po mnogo čemu može biti primer.

NIKOLA BOŽOVIĆ