MUZIČKI UMETNIK ROMAN BUGAR GOVORI O TOME KAKO SE SNOVI RAĐAJU, OSTVARUJU, PA OPET RAĐAJU…

Volim da radim sa ljudima dobrog morala

Obrazovao se u Muzičkoj školi „Josif Marinković” u Zrenjaninu. Diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde je, kao i njegov brat Marin Bugar, na doktorskim studijama. Jedan je magistrirao u Novom Sadu, a drugi u Banjaluci. Nisu blizanci, ali su bliski od detinjstva i neposredno muzički sarađuju. Rodno mesto braće Bugar je Zrenjanin. Roman je rođen 1985, a Marin 1988. godine. Žive između Ečke, Zrenjanina, Novog Sada i Beograda.
U Ečki imaju i svoj studio. Žive za muziku i od muzike. Priredili su brojne muzičke koncerte za pamćenje. Poslednji koncert Zrenjaninske filharmonije, na Trgu slobode, uz podršku Grada Zrenjanina, povodom „Dana piva”, 2017. godine, održan je pred više od 20.000 ljudi.

DSC_0880
Vaša je ideja obnavljanje rada Zrenjaninske filharmonije, koja je osnovana 2013. godine i čiji ste direktor? Da li je bilo teško?
– Još kao učenik Muzičke škole imao sam ideju da okupimo zrenjaninske muzičare, kako bismo napravili reprezentativan orkestar koji svira sve žanrove muzike. Predočio sam ideju profesorima i bili su oduševljeni. Bilo je čak i nekoliko sastanka oko formiranja Zrenjaninskog narodnog orkestra. Gradski duvački orkestar funkcionisao je nezavisno, kao i Zrenjaninski kamerni orkestar.
Kada sam diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, želeo sam da se vratim u Zrenjanin, odnosno da živim u Ečki. Zaposlio sam se u OŠ „Dr Aleksandar Sabovljev” kao nastavnik muzičke kulture, iako sam imao pozive iz Opere SNP-a i Muzičke škole „Josip Slavenski” iz Novog Sada. Želeo sam da ostanem aktivan svirački, ali Grad Zrenjanin nema šta da pruži profesionalnim muzičarima, osim rada u obrazovanju.
Postavljen sam 2009. na mesto predsednika Zrenjaninskog kamernog orkestra i počeo da pišem projekte. Bilo je teško, jer je malo političara znalo za nas (možda su i znali, ali nisu bili zainteresovani), a oni su odlučivali ko dobija sredstva. Godina za godinom, projekat za projektom, i došli smo do 2014. kada smo planirali realizaciju tradicionalnog Novogodišnjeg koncerta sa Zrenjaninskim kamernim orkestrom. Pozvao me je 19. decembra, pomoćnik pokrajinskog sekretara za kulturu i javno informisanje i rekao da su neka udruženja vratila sredstva. Pitali su da li možemo da realizujemo moj projekat pod nazivom „Zrenjaninska filharmonija”. Prvu probu smo imali 28. decembra, vladao je potpuni haos, jer je sve zavisilo od mene – od postavljanja stolica, do nabavke udaračkih instrumenata, pozajmljivanja kontrabasa od KUD-ova. Koncert sam organizovao 4. januara. Ulaz je bio slobodan, čak smo i pozivnice poslali. Niko od zvaničnika nije bio na koncertu, ali publika nije mogla da stane u salu Narodnog pozorišta. To je prelep osećaj, ali među gledaocima nisam video ljude za koje sam znao da mogu da podrže projekat u budućnosti. Nekoliko meseci kasnije je počela priča oko koncerta sa Željkom Lučićem, a kasnije je stigla ponuda od gradonačelnika za otvaranje novog Trga.
I onda je sve krenulo nabolje?
– Imajući u vidu da smo ni iz čega napravili nešto, a posle dva koncerta postali smo poznati u celoj Srbiji a i šire. To me raduje, a radost daje entuzijazam, jer novca u tome ima vrlo malo. Za prvi koncert nije bilo dovoljno sredstava, pa smo brat i ja dali našu ušteđevinu da se sve plati. Filharmonija je skupa, svira od 50 do 70 muzičara. Nisu svi iz Zrenjanina, svaka proba dosta košta – honorari za dirigenta, soliste, prevoz instrumenata, zakup opreme, štampanje nota, lepljenje plakata, izrada programskih knjižica. Za sada, Gradska uprava ima sluha i podržava naš rad. Očekujem podršku i od Republike i Pokrajine.
Zrenjaninski kamerni orkestar je obnovljen 2009. godine, a iste godine ste postali koncertmajstor i dirigent orkestra Nacionalnog saveta rumunske nacionalne manjine. Vi ste i direktor Vojvođanskog simfonijskog orkestra. Da li je teže upravljati orkestrima, dirigovati ili svirati?
– Kada Vi tako pitate, izgleda kao da je to nemoguće postići. Nijedan od ovih orkestara nema stalno finansiranje, nikada se ne zna da li će biti sledećeg projekta. Zato sam prihvatio sve. Kao direktor Vojvođanskog simfonijskog orkestra primam platu i jedino je ta institucija profesionalizovana i finansira se iz budžeta Porajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Ostali orkestri se finansiraju po projektu – od potrebe do potrebe. Volim da radim sa kvalitetnim muzičarima i sa ljudima dobrog morala. Meni je za saradnju bitnije da je dobar čovek, a tek posle da je muzičar. Dirigovati narodnu rumunsku muziku, sa kojom sam odrastao i zbog koje sam postao muzičar, je privilegija za mene. Sa tim orkestrom postali smo prepoznatljivi u celoj Rumuniji, prošle godine smo ga registrovali, a sedište je u Zavodu za kulturu Rumuna iz Vojvodine baš u Zrenjaninu (to niste znali).
Moja sledeća želja jeste da Zrenjaninski kamerni orkestar, koji broji 15 muzičara, ima stalnu koncertnu sezonu, odnosno sedam do 10 koncerata godišnje u Zrenjaninu sa kvalitetnim solistima, kako bismo publici pružili kvalitetan kulturno-umetnički program (život).
Vi ste i predsednik Festivala folklora Rumuna iz Vojvodine. Kako usklađujete obaveze i ko Vam pomaže?
– Iza svakog uspešnog čoveka, kažu, stoji žena. Tako je i u mom slučaju. Imam podršku i razumevanje svoje porodice. Desi se da sam odsutan po nekoliko dana od kuće, da ustajem u 7 sati i vraćam se u ponoć… I hvala Bogu da sam zdrav i mogu sve da postignem. Jedino propuštam odrastanje sina, to je nešto što posle neću moći da nadoknadim (kupim?), ali pokušavam sve da uskladim.
U Gudačkom kvartetu „Panonija” ste prva violina. Koliko se ta uloga razlikuje od drugih, pošto u „Panoniji” svirate sa bratom i prijateljijma?
– Još kao student voleo sam da sviram u gudačkom kvartetu, imali smo kvartet sa kolegama sa Akademije, tačnije koleginicama. Prvi smo počeli da sviramo popularnu muziku iz filmova, bisere klasične muzike, tango… Mnogo smo svirali i zarađivali lep džeparac. Kada je brat završio Akademiju, želeo sam da sviram sa njim, pa smo napravili kvartet. Tu sviraju moji najbolji prijatelji i tu se stvarno najlepše osećam. Poznajemo, družimo se privatno i profesionalno.
Mislim da ne postoji orkestar u Srbiji i u regionu sa kojim nisam sarađivao na neki način. Stvari se nadovezuju jedna na drugu, sve je to zato što drugo ne znam da radim. Ceo život sam posvetio muzici i od toga moram da izdržavam porodicu.
Kada kažemo grad kulture, mislite li i na Zrenjanin?
– Kada kažemo grad kulture, odmah pomislim na Beč (hahaha). Daleko je bilo koji grad u Srbiji od grada kulture. U državi u kojoj muzičari na svadbi ili veselju zarađuju celu mesečnu platu kulturnog radnika, teško je govoriti o kulturi i o kulturnim vrednostima. Danas prolazi popularna muzika, ona kojom su ljudi okruženi u svakodnevnom životu.
Gradu kulture je potrebna velika koncertna dvorana koja može da primi 3.000 posetilaca i koja bi, jeftinom kartom, mogla da isfinansira gostovanja svetskih umetnika. Naravno, prvo treba edukovati publiku, odnosno stvoriti im potrebu za odlazak na koncert svetskog umetnika. U celoj Srbiji je situacija ista. Beograd odskače jer je prestonica, tamo su ambasade, razni kulturni instituti, puno turista, diplomata, pa je kulturni život bogatiji. U Novom Sadu na koncertima Vojvođanskog simfonijskog orkestra je prosek starosti ljudi koji kupuju kartu 65 godina. Ostalo su studenti akademije umetnosti koji ne plaćaju ulaznice.
Zrenjanin ima potencijala da postane grad bogat kulturom, a kad kažem kultura, ne mislim samo na muziku, već i na pozorište, slikartvo, muzej, turizam… Imamo primer „Dana piva”, oko tog fenomena je „podignuta prašina” i tu se okuplja dosta naroda. Nije adekvatna promocija kulture uz pivo, ali šta je, tu je. Zrenjaninu je potrebno da ljudi trezni dođu na kulturne manifestacije.
Kakva je privilegija provesti detinjstvo i mladost u Ečki, gde žive i Vaši roditelji i gde je svirao i devetogodišnji Franc List?
– Ne znam da li je privilegija ili prst sudbine… Prve nastupe sam, kao klinac, imao svirajući u KUD-u u Ečki. Sa 15 godina postao sam i dirigent crkvenog hora u selu. Sredina je mala, a otac me je stalno gurao i obavezao na rad oko KUD-a, pošto sam bio jedini koji je išao na Akademiju. To se ispostavilo kao dobra stvar.
Od malih nogu sam bio uključen u organizovanje događaja, što je kasnije uticalo i na moj profesionalni razvoj. Živimo u istom dvorištu sa roditeljima i to je mesto koje ne bih nikada napustio. Svim snagama se trudim da u Ečki stvorim uslove za rad kako ne bih morao da putujem svaki dan za Novi Sad. Možda će neko za 150 godina postaviti pitanje kakva je privilegija živeti u Ečki gde je živeo Roman Bugar? Ako još bude stanovnika u Ečki (smeh).
A kakva je situacija u gradu koji je imao Filharmoniju još u pretprošlom veku?
– Bečkerečka filharmonija je najstarija u zemlji, u objektu zrenjaninskog Pozorišta je odigrana prva opera, Pozorište nam je najstarije. Znači, sve što smo imali prvi, red je da oživimo, da održimo to što su naši prethodnici ostavili. Zrenjanin ima izuzetne pevače koji nastupaju po celom svetu. Uz malo truda i finansijske podrške, zajedno sa Filharmonijom, možemo da postavimo nekoliko opera u Pozorištu.
Uverila sam se, nakon koncerata na kojima sam imala čast da sa Vama sarađujuem kao voditeljka i novinarka, da rado svirate i za svoju dušu i inspirišete kolege da se opuste, uz muziku. Koliko to okrepljuje?
– Nisu česta okupljanja posle koncerata, jer nikada ne ostaje za hranu i piće. Kada se to desi, volim da se opustim uz prijatelje i veoma često se pridružim muzici koja svira… Poznajem raznovrstan repertoar i mogu da se snađem u svakom sastavu.

BRANKA JAJIĆ