(532) Postojanje i primena pravila

dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Pitanje poštovanja zakonskih normi i institucija u našem društvu gotovo se ignoriše. U Srbiji, naime, postojanje određenih pravila ne znači i da će se ona i primenjivati. Formalno postojanje određenog pravila („na papiru”) ne pruža informaciju o tome u kojoj meri se ono i primenjuje. Pravila koja se ne primenjuju ili se primenjuju neadekvatno ne stvaraju podsticaje za mikroekonomske subjekte (pojedince, domaćinstva i preduzeća) da se u skladu sa njima i ponašaju, pa se može konstatovati da u tom slučaju institucije efektivno (suštinski) i ne postoje.
Može se uočiti razlika između nominalnih institucija (norme kakve jesu „na papiru”) i efektivnih institucija (pravila kakva se primenjuju u realnosti). Sa stanovišta privrednog rasta, odnosno odgovaranja na pitanje da li i u kojoj meri institucije utiču na ekonomsko napredovanje, relevantnije je koristiti koncept efektivnih institucija, pošto treba sagledati efekte institucija na ponašanje pojedinaca. Nema mnogo koristi od onih pravila ponašanja (institucija) koja se, iz različitih razloga, ne primenjuju u praksi ili se, pak, primenjuju na neodgovarajući način (selektivno, sporadično itd.). Kakva je korist od usvojenog pravila koje niko ne poštuje? Koristi nema, već samo štete, jer se stvara institucionalni nered, u kojem svako pretenduje da se ponaša onako kako njemu odgovara.
Institucije ne garantuju da će se članovi društva (pojedinci) ponašati na željeni način. Njihovo postojanje samo povećava verovatnoću da će to biti tako. Da bi bile delotvorne, institucije podrazumevaju ili sadrže odgovarajuću kaznu za kršenje pravila ponašanja. Upravo su sankcije snažan podsticaj da se institucije poštuju. Ukoliko nema kontrole i sankcija, nema ni efektivnih institucija. A kao i u svim drugim oblastima, tako i u ovoj – kada kontrola ne funkcioniše, stanje se deformiše.
Manje razvijene zemlje se često bore sa neefikasnim institucijama. Kada su institucije neefikasne? Onda kada oni koji su u prilici da ih kreiraju, donose takva pravila kojima se maksimizuje njihovo lično, a ne društveno blagostanje, kao i onda kada se akteri trude da predstave da se pravila poštuju, dok to u realnosti nije slučaj. Donošenje, usvajanje i „prepisivanje” normi ponašanja od drugih u situaciji kada pojedinci i društvo možda nisu spremni da ih efektivno prihvate može za rezultat imati neefikasnost institucija – svi će se truditi da „na papiru” predstave da je sve po pravilima, dok će se u realnosti ponašati onako kako njima odgovara. Energija će biti usmerena na „peglanje papira”, umesto na suštinsko ispunjavanje obaveza. U takvoj situaciji svi vode računa o tome „kako izgleda da jeste” (forma), a ne o onome „kako zaista jeste”.