PREDSTAVA „LUDI KAMEN” VRATILA JE ČEHOVA NA ZRENJANINSKU SCENU I ODUŠEVILA PUBLIKU

Da li je ljubav pobedila?

Pisci, kritičari, posebno tumači teatra se slažu da su klasici vanvremenski i da čitajući ili igrajući ih niko neće pogrešiti. Dela Šekspira, Molijera, Goldonija, De Voa, Beketa i drugih, kao i teme koje su obrađivali jesu večne i uvek aktuelne. To su muško-ženski, porodični i odnosi između dece i roditelja (sukobi generacija), postojanje čoveka u svetu, život, smrt. Među autorima sa istoka obrazac stvaranja je u većini isti, ali i po mnogo čemu jedinstven. Ako želite da upoznate Ruse, sa svim vrlinama i manama, čitajte Čehova. Niko kao on (uz Šolohova u prozi) ne poznaje i ne oseti rusku dušu koja je duboka, prostrana, tradicionalna, a ipak u koraku sa vremenom. Iz svake drame, posebno jednočinki, izbija sve ono što smatramo tipično ruskim. Čehov ih boji tužnim humorom, ukazujući sunarodnicima, ali i celom svetu, posebno danas, na one sitne mane koje svi mi, ljudi od krvi i mesa, nosimo u sebi.

IGRA ZAVOĐENJA
Čehov zato i jeste proveren recept za uspeh kada se postavlja na scenu. To veoma dobro zna glumac i reditelj Radoslav Rale Milenković, koji se „Prosidbom” i „Medvedom” vratio na scenu Narodnog pozorišta „Toša Jovanović”. Komad, koji je režirao, nazvao je „Ludi kamen”. Premijerno je izveden 5. marta na Dramskoj sceni zrenjaninskog teatra. Milenković je, pre svega, imao na raspolaganju sjajan ansambl, spreman da odgovori svakom izazovu, što mu je umnogome olakšalo da napravi odličnu glumačku podelu „tri na tri”.
Ljubiša Milišić se u „Prosidbi” odlično snašao u ulozi spahije Ivana Vasiljeviča Lomova, zdravog, dežmekastog hipohondra. U tome mu je pomoglo pređašnje iskustvo sa Milenkovićem kao rediteljem, ali i sa Čehovljevim delima. Na početku komada Milišić je uplašen, zbunjen i stidljiv, da bi kako vreme odmiče, vrlo lako i sofisticirano pravio zaokrete ka junaku koji je siguran u sebe i čvrsto brani svoje stavove (i kada nije u pravu). Publika je uživala gledajući ga kao starog momka, „večitog neženju”, smejala se njegovim šaljivim replikama i nespretnosti, da bi joj on vrlo brzo „uzvratio” pokazavši i drugu, ratoborniju, ali i dalje komičnu stranu.

 

Nataša Ilin tumači Nataliju Stepanovnu, rusku seljanku. Ovaj nimalo lak zadatak je za nju nešto novo, a Zrenjaninci su dobili priliku da je vide u drugačijem izdanju. Ona je vredna, tradicionalna devojka (usedelica), koja živi sa ocem. Na momente je znala da bude veoma drčna. Vodviljska igra zavođenja protkana finim humorom, uz odlaganje samog čina braka, bio je glavni zadatak koji su ona i Milišić sa velikim uspehom ispunili. Njihovi likovi ne bi bili potpuni da nije Stepana Stepanoviča Čubakova. Mirko Pantelić bio je pravi prototip ruskog seljaka. Iako na momente skrajnut, vešto je vladao scenom i bio medijator između ćerke i Lomova. Upravo kroz lik ovog dobroćudnog i na prvi pogled naivnog junaka, kojeg nije lako nasamariti, Pantelić je uspeo da prikaže sve ono što zapravo jesu Čehovljevi junaci: komični u isto vreme i tragični, banalni, neiskreni, ali nikako iskarikirani i degradirani.

SALONSKE INTRIGE
„Medved” nas, sa druge strane, radnjom, pričom i likovima vodi u sasvim drugačiju sredinu. Scena se menja i zajedno sa njom publika se iz ruralnog ambijenta seli u aristokratski salon. Dočekuje je Sanja Radišić u ulozi Jelene Ivanovne Popove. Kao glumici koja se okušala u brojnim ulogama, oživljavajući najrazličitije ženske likove, nije joj teško palo da ovog puta bude „ucveljena udovica”. Dvolični karakter junakinje upotpunila je epizodama u kojoj se smenjuju panika, arogancija, prepotentnost, narcisoidnost, uz dozu blage erotičnosti. Upravo će, ovakvo njeno ponašanje, razbuktati strast u „medvedu nežnog srca” Grigoriju Stepanoviču Smirnovu, kojeg glumi Jovan Torački.

 

U život udovice Popove, Smirnov ulazi kao uterivač dugova, a završava potpuno razoružan njenom zavodljivošću, senzualnošću i vatrenim temperamentom. Sanja Radišić i Jovan Torački imali su mnogo zahtevniji zadatak, jer su psihološka i emotivna stanja njihovih junaka složenija od onih u „Prosidbi”. Posebnu notu humora uneo je svojom pojavom Zvonko Gojković. Naviknut na uloge šeprtljavih i nespretnih junaka vrlo lako je dočarao Luku, sobara/lakeja/ordonansa gospođe Popove. Njegov glavni zadatak je bio da kroz lik sublimira svu perfidnost, spletkarenja i nemoral koji su neizostavni deo aristokratskog miljea.
Radoslav Milenković, kao iskusni poznavalac Čehova i njegovog sveta, ni u jednom trenutku publici ne prikazuje junake stare skoro dva veka, već svakog gradi na lični, jedinstveni način i reaktuelizuje ih u današnjicu. Međutim, izvornom delu približio se kroz kostime, muziku i scenografiju. Izostalo je igranje na proscenijumu, a radnja se odvija u dnu scene.

Miroslava Malbaški
Foto: Aleksandar Danguzov

  • DRAMSKA PODELA
    U prvoj jednočinki „Medved” igraju: Sanja Radišić, Jovan Torački i Zvonko Gojković, dok u „Prosidbi” uloge tumače: Nataša Ilin, Ljubiša Milišić i Mirko Pantelić. Za scenografiju je zadužena Vladislava Munić Kanington, a za kostime Erika Janovič. Suflerka je Ivana Titin, a ispicijentkinja Jelena Istrat.