Proteklo vreme i buduće breme
Piše: dr Dejan Molnar, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu
Prošle su skoro dve decenije od kada je objavljena prva kolumna „Tranzicioni bukvar” (sada „Bukvar ekonomije”). U svim autorskim tekstovima, od prvog do današnjeg hiljaditog, osnovni cilj bio je isti – da se analiziraju, kritički sagledaju i široj čitalačkoj publici približe teme vezane za ekonomski aspekt naše svakodnevice. Pažljiviji čitalac je mogao da zapazi i jednu povezujuću nit, koja se kroz tekstove provlačila bilo direktno (činjenice, podaci i sl.), bilo „između redova”. U pitanju je nastojanje da se što objektivnije sagledaju i komentarišu stanja u privredi Srbije – usponi i padovi, mogući uzroci, propuštene prilike i slično. Čini se da je ovo dobra prilika za osvrt na „pređeni put”. Korisno bi bilo i da se „odškrinu vrata” pred nama kako bi se sagledalo šta nam sve (pred) stoji na putu daljeg progresa. Od 2007. do 2026. srpska privreda je pretrpela značajne transformacije. Od ekonomije koja se u velikoj meri oslanjala na privatizacione prihode, domaću potrošnju, uvoz i priliv kapitala iz inostranstva, preko posledica svetske finansijske krize (2008–2009) i sprovedene fiskalne konsolidacije (2014), došlo se do modela rasta zasnovanog na izvozu, stranim direktnim investicijama, uslugama i velikim državnim infrastrukturnim ulaganjima. Nakon 2015. javni dug se drži pod kontrolom u odnosu na BDP, za razliku od nestabilnog perioda nakon svetske ekonomske krize. Ipak, treba imati u vidu da je danas Srbija daleko zaduženija (42 milijarde evra) nego što je bila pre dve decenije (8,8 milijardi evra). Došlo je i do značajnijih promena u pogledu geografske (geopolitičke) diversifikacije stranih ulaganja. Investitori su 2007. dolazili pretežno iz zemalja članica EU, dok su danas u znatno većoj meri prisutna preduzeća sa azijskog kontinenta (pre svega iz Kine), kao i iz SAD i arapskih zemalja. Nezaposlenost je danas znatno niža (8–9%) u poređenju sa 2007. godinom (18%). Tome su doprinela nova radna mesta, investicije, ali i demografski pad i emigracija (odlazak naših ljudi u inostranstvo). Vrednost našeg realnog BDP-a (fizički obim proizvodnje) u periodu 2006–2025. povećala se za 55%, ali to nije pomoglo da se životni standard osetnije poboljša. Naime, na osnovu podataka Evrostata o BDP-u po stanovniku (prema paritetu kupovne moći) može se pokazati da je standard prosečnog građanina Srbije 2007. bio na 37% proseka EU, da bi se to 2025. povećalo „tek” na 52%. Poboljšanje je prisutno, ali je realnost da i, nakon dve decenije, nivo blagostanja u Srbiji prilično zaostaje za evropskim. Neka od ključnih pitanja za ekonomski razvoj i dalje su otvorena – nedovoljna podrška domaćim malim i srednjim preduzećima, slabo „prelivanje” efekata SDI na sektor domaće privrede (izolovan rast), nizak udeo sektora u kojima se proizvode složeniji proizvodi sa većim stepenom dodate vrednosti, tehnološka zaostalost, izazovi zelene i digitalne tranzicije i sl. Osim toga, značajni nedostaci su prisutni i u oblasti obrazovanja i zdravstvene zaštite (značajno za ljudski kapital), te u domenu kvaliteta institucionalnog okvira (regulativa, uloga države, vladavina prava, korupcija i dr.). Iz svega navedenog proizilaze i dve važne „lekcije” iz oblasti razvojne ekonomije. Prva je da rast (povećanje proizvodnje) i razvoj (blagostanje i standard) nisu isto, dok nas druga uči da je proces „susticanja” razvijenog sveta postupan i spor proces, koji je u velikoj meri opredeljen činiocima iz neekonomske sfere.







