PRVIM VOZOM BEZ VOZNOG REDA U BANATSKO SELO ČESTEREG DOSELILI SU SE LjUDI IZ POTKOZARJA

Piše: Đuro Đukić,
NOVINAR LISTA „POLITIKA”

Skućili se u novom zavičaju, stari nisu zaboravili

Ovog septembra navršilo se 75 godina otkako su u banatsko selo Čestereg stigli doseljenici iz Bosanske krajine, tačnije iz Potkozarja i okruženja. Reč je o velikim stradalnicima koji su godine Drugog svetskog rata proveli u bitkama, a žene, starci i deca u zbegovima povlačeći se pred progoniteljima i sklanjajući se pred neprijateljskim ofanzivama u kojima su mnogi skončavali na stratištima, najvećim delom u, po zlu čuvenom, Jasenovcu.
DОŠLO JE 299 PORODICA
Preživeli, odnosno preostali, našli su se i u vozu koji je kao prvi u velikoj seobi stigao u pomenuto selo u srednjem Banatu.
Česteregom i njegovim tajnama bavi se Milorad Savić, dugogodišnji novinar i svojevremeno stanovnik ovog mesta, u upravo objavljenoj knjizi „Milenijumske tajne Česterega“. U to delo Savić je uložio mnogo truda, a knjiga će, nema sumnje, služiti novim generacijama kao svojevrstan zavičajni udžbenik.
Autor se poziva na popis stanovništva u Jugoslaviji iz 1948. godine prema kome je, počev od septembra 1945. u 114 vojvođanskih naselja iz svih republika nastanjeno je 37.616 porodica sa ukupno 225.696 članova. Po nacionalnom sastavu bilo je najviše Srba (162.447), Crnogoraca (40.176), Makedonaca (12.000), Hrvata (7.134), Slovenaca (2.091) i Muslimana (1.848).
U Čestereg je dospelo 299 porodica sa oko 1.900 članova iz 20 srezova Banjalučkog okruga. Među njima je bilo i blizu pedeset samohranih majki, udovica poginulih partizana. Tu je preseljeno i 28 boračkih porodica i iz okolnih banatskih sela.

U feljtonu lista „Politika“ novinar Radovan Lazarević je 10. Juna 1985. godine zabeležio izjavu pukovnika Dimitrije Bajalice koji je rekao da se pri određivanju redosleda preseljenja prvenstveno vodilo računa da se u Vojvodinu prvi dosele oni koji su najviše stradali u ratu, jer ti ljudi u zavičaju ne bi imali gde da prezime. Tako su prvi transporti krenuli sa Kozare, Grmeča i iz Drvara. S obzirom da su na put najpre krenuli oni čije kuće su bile spaljene ili teško oštećene, a imali su i vrlo malo pokretne imovine, pripreme za put nisu dugo ni trajale.
KO JE BIO JOHAN BAH
Obaveštenja o selidbi su stizala i dan dva pre puta. Sretko Stojaković je decenijama čuvao takvo obaveštenje. Za „pokret” je čuo kada je iz svog sela Matavazi došao u Bosanski Novi, danas Novi Grad, da proda džak pšenice. Na pijaci je doznao da se dele pozivi, otrčao nazad kući, gde je u međuvremenu stiglo obaveštenje. Za dva dana sa porodicom se našao u vozu. Ali bez oca koji je još bio u partizanskoj vojsci. Vinka Đurica je pričala kako u vagonu gde se vozila njezina porodica nije bilo koza i ovaca „kao u onim filmovima” već samo dve krave. Pre ulaska u voz putnici su prevoženi kamionima, skelom „forsirali” reku Savu.
Šta se događalo uoči dolaska Krajišnika? U Česteregu su živele Podunavske Švabe, a pred Drugi svetski rat, na obeležavanju stogodišnjice njihovog dolaska, javno su ispoljavane simpatije prema nemačkom fašizmu i Hitlerovim namerama da okupira ceo svet. Ovde naseljeni folksdojčeri su naročito digli glavu kada je Banat dobio poseban status pod nemačkom upravom u Nedićevoj Srbiji. Od svojih sunarodnika oni su tražili oružje koje im se dotura iz vazduha, avionima. U ratu se posebno istakao učitelj Johan Bah, rođen u Česteregu 1906. godine. Bio je instruktor i vođa propagande u Kulturbundu i tada je često putovao u Nemačku na instrukcije. U ratu je postao oficir Manšafta i SS divizije „Princ Eugen”, organizator i instruktor odreda zloglasne muslimanske ratne formacije „Handžar” divizije. Obe ove vojne formacije harale su i po bosanskoj krajini, po Grmeču, Kozari… Tu su zlostavljali srpsko civilno stanovništvo i na desetine hiljada dece, žena i staraca upućivali u logore Stara Gradiška, Jasenovac i Gradina. Bah je sa porodicom pobegao poslednjim vozom u Nemačku dan pre oslobođenja Česterega 1.oktobra 1944. godine.

NEKI SU SE VRATILI…
Nepunu godinu posle toga u Čestereg će „vozom bez voznog reda” doći i Desanka Babić koja je preživela ustaška stratišta Staru Gradišku, Jasenovac i Sisak u kome je postojao logor samo za decu. Njena majka Vida je sa šestoro dece pokupljena i povedena ka stratištima. Dvoje najstarijih mališana uspela je da skloni iz kolone u šumu pa su se oni spasili. Vidu su odveli u logor na prisilan rad, dve ćerke su stradale u logorima, dve su nekako preživele, kao i njihov otac koji se vratio iz zarobljeništva u Nemačkoj, pa se porodica okupila tek u Česteregu.
O materijalnom statusu doseljenika svedoči jedna izuzetna fotografija čiji je autor Mirko Tepavac, kasnije visoki državni funkcioner pa i ministar spoljnih poslova. Na fotografiji snimljenoj po doseljenju vide se deca u skromnoj garderobi. Odeća i nekako, ali su sva deca na slici bosa, odnosno bez bilo kakave obuće, a bio je 14. septembar. Za mališane, kao jednu od prvih institucija posle rata u Česteregu je osnovano sirotište za decu bez roditelja. Neki su bili toliko mali da nisu znali za svoje poreklo i rodni kraj. Ostalo je zabeleženo, na osnovu potresnih kazivanja svedoka, da je na kozaračkom području od oko 190.000 stanovnika Srba u ratu poginulo 10.000, a 39.000 je ubijeno i umoreno u ustaškim koncentracionim logorima i drugim stratištima zloglasne NDH.
Po dolasku u selo Krajišnici su brzo konsolidovali život. Period prilagođavanja gorštaka na ravnicu bio je neminovan. Navikavanje na drugačiju vodu, hranu klimu nije bilo bez nedaća. U stari zavičaj vratilo se 12 odsto porodica doseljenih u Banat. Sa zajedničkog kazana doseljenici su se hranili tri sedmice, a zatim je prestala kolektivna ishrana. Na izborima su kandidovani meštani koji su postigli najbolje rezultate u polju. Menjao se i kulturni milje. Pevačke grupe su negovale zavičajne pesme, a na jednom seoskom sastanku, pod pretnjom kažnjavanja, zabranjene su bezobrazne pesme koje su noću pevali neobuzdani momci.
Među prvim institucijama u posleratnom Čestergu osnovana je osnovna škola. Imala je 900 učenika, danas ih, nažalost, u toj ustanovi ima deset puta manje.


  • OPSEŽNA I SVEOBUHVATNA MONOGRAFIJA
    Knjiga „Milenijumske tajne Četerega” Milorada Savića nedavno je predstavljena u Česteregu, a potom i u Zrenjaninu. Kako je istaknuto, ona je opsežna, sveobuhvatna i odlično napisana monografija sela Čestereg. Izdavač knjige je Društvo novinara Vojvodine, a recenzenti su profesor dr Ferenc Nemet, istoričar kulture i dr Milan Micić, istoričar i književnik.
    Autor knjige Milorad Savić rođen je u Česteregu 1949. godine. U rodnom selu je završio osnovnu školu, a potom Gimnaziju „Koča Kolarov“ u Zrenjaninu i Fakultet političkih nauka u Beogradu. Bio je dugogodišnji urednik Dopisništva novosadskog „Dnevnika“ i dopisnik „Tanjug”. Osim brojnih publikacija autor je i izložbe fotografija „Svedoci trajanja – srpski manastiri i crkve u rumunskom Banatu“, kao i stalne postavke „Dan doseljenja i sećanja“ u Česteregu.