Skuplja dara nego mera?
Piše: dr Dejan Molnar, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu
Ciljana stopa inflacije u Srbiji za period od januara 2024. do decembra 2026. se nalazi u rasponu od 1,5% do 4,5% (target je 3% +/- 1,5 procentni poen). Tokom prvih osam meseci 2026. prosečan rast cena u odnosu na isti period prethodne godine je iznosio 2,66%. Uprkos tome Narodna banka Srbije (NBS) sve vreme vodi izrazito restriktivnu monetarnu politiku – referentna kamatna stopa je i dalje „zakucana” na nivou od 5,75%, na kojem se nalazi već pune dve godine, odnosno još od septembra 2024. Pitanje koje se nameće je zbog čega se ne snižava ključna kamatna stopa ako su cene zaista stabilne i „miruju” u željenim granicama? Očito da su donosioci odluka u centralnoj banci i te kako svesni realnih rizika od novog rasta cena. O tome da je bojazan opravdana svedoči i podatak da je u septembru 2026. zabeležena međugodišnja inflacija (u odnosu na isti mesec prethodne godine) od čak 4,1%, što predstavlja „nagli” skok u odnosu na jul (1,9%) i avgust (2,2%). Prihvatljivi rast cena u tekućoj godini nikako ne bi trebalo da nas „uljuljka”, jer je u značajnoj meri rezultat privremenog administativnog ograničavanja trgovačkih marži. Tokom prva tri kvartala je, u poređenju sa istim intervalom 2025. godine, zabeleženo čak blago pojeftinjenje hrane i bezalkoholnih pića (-2,6%). Međutim, snažni inflatorni pritisci se javljaju usled povećanja troškova poslovanja privrednih subjekata koji dobrim delom nastaju i usled mera koje donosi sama država, kao što je rast minimalne zarade bez odgovarajućih poreskih olakšica. Kada je u pitanju eksterno (međunarodno) okruženje, raste bojazan od drastičnijeg poskupljenja energenata usled sukoba na Bliskom istoku.
Kombinovan uticaj skupljih energenata, goriva i radne snage očigledan je u sektoru usluga (koji je radno intenzivan), gde je tokom prva tri kvartala došlo do porasta cena od čak 5,8%. Višestruko u odnosu na prosek (2,8%) poskupeli su i električna energija (9,6%), odvođenje otpadne vode (+12,1%), vodosnabdevanje (+20,7%), zdravstvene (+7,3%), te restoranske i hotelske usluge (+6,2%), transport (+5,6%), osiguranje i finansije (+5,6%) itd. Dok sa jedne strane donosioci odluka nastoje da unaprede nivoživotnog standarda povećavajući minimalnu platu, „bujica” izbija sa druge strane – rast troškova poslovanja primorava upravo državna i lokalna javna preduzeća da povećaju cene. Nevolja je u tome što se poskupljenje komunalnih usluga širi poput koncentričnih krugova, izazivajući novi inflatorni talas i „udare” na materijalni položaj ljudi. Verovatno da je inflaciju dodatno podstakla i odluka da se punoletnim građanima neposredno pred vanredne izbore „podeli” po 6.000 dinara. Iako je u pitanju relativno mali iznos za pojedinca, na agregatnom planu se radi o upumpavanju značajne količine novca u potrošnju u kratkom roku. U uslovima kada ponuda robe i usluga ne može dovoljno brzo da reaguje na povećanje tražnje, to može izazvati dodatni pritisak na cene i delimično poništiti željeni efekat. Problematično je kada se ovakve mere sprovode u predizbornom periodu, bez ekonomskog opravdanja, jer potencijalna kratkoročna politička korist po pravilu biva praćena rastom cena. Tako se pomoć pretvara u trošak, a apsurd je što celokupan „ceh” plaćaju upravo građani kroz smanjenu kupovnu moć svojih dohodaka. Ne postoji „besplatan ručak”.





