Vrelina

Piše: Ljiljana Bailović

Parkirani automobil pritesnio prolaz pešacima, mogu samo u poretku po jedan. Sklonim se u stranu koliko god je to moguće da propustim mladu mamu sa bebom u kolicima. Veknica spava lepim bebećim snom, gole nožice od sunca štiti tek tanka pamučna pelena prebačena preko kolica.
Malo dalje grupica ćaska na trotoaru, komšijski razgaćena, u lakom hladu nedoraslog drvoreda. Nailazi baka sa dvoje mališana. – Daj mi jedan krug – kaže jedan iz grupe devojčici, jer ona vozi ružičasti trotinet. – Ne da ni bratu – odgovori baka sa osmehom. Devojčica na trotinetu se samouvereno probija između stajača, pošto je iz bakine rečenice razumela da još nije vreme da svoje vozilo ustupi malo i bratu. Za njom i dečkić, s plačnom grimasom na licu i spremnim suzicama, ako bi se sestrina samouverenost baš odužila.
Jutarnje slike dana koji će, kažu meteorolozi, biti najvreliji od početka leta. Blaženstvo vrućeg, znojavog jula. Kad bismo mogli da spakujemo u tegle malo letnjeg sunca za zimske dane. Ali, to nije izmislio ni veliki Tesla, čiju godišnjicu rođenja obeležavamo ovih dana brojnim tekstovima u štampi o svim onim čudesima koje je Tesla otkrio i najavio, ali o teglama i suncu – ništa. Moje znanje je previše malo da bih razumela tajne Teslinih otkrića, ali sam nekako uverena da bi on zaista omogućio ljudima besplatnu energiju za sve, samo da se kapitalizmu to moglo isplatiti. No, civilizacija zasnovana na zelenim novčanicama, ne priznaje „besplatno”. Za sada…
Ova vrela nedelja, međutim, odnela je i nekoliko ljudskih života sa zrenjaninskog asfalta, izgleda i sa Peskare: pad sa mosta, sa zgrade, nestanak u talasima… Da li sunčev žar, da li pun mesec, fatalni trenutak životne dekoncentracije, nepažnje, šta li, tek vreme se, za neke ljude, zgusnulo u nepodnošljivu težinu ovoga jula. Razorna – i pitoma – energija sunca sve nas zasipa, ali njeno prelivanje ne primaju svi jednako…