(455) Dozvoljeni minus i dalje najskuplji
dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu
Dozvoljeni minus po tekućem računu jeste vrsta kredita mada ga mnogi od onih koji ga koriste ne smatraju takvim. Ugovorom koji potpisuje sa bankom, klijentu (vlasniku tekućeg računa) se dozvoljava da pošto potroši sopstvena sredstva sa svog tekućeg računa koristi sredstva banke. Zbir sopstvenih sredstava i odobrenog iznosa dozvoljenog minusa čini tzv. raspoloživo stanje. Iznos dozvoljene pozajmice („minusa”) definiše se ugovorom i zavisi od proseka primanja koji klijent ostvaruje preko svog tekućeg računa.
Opasnosti sa kojima se klijenti koji imaju odobren minus suočavaju su sledeće. Klijenti uvek stiču utisak da imaju više novca na računu nego što to zaista jeste tako. U pitanju je zbir novca koji zaista imaju na svojim računima (iznos „u plusu”) i dozvoljenog iznosa koji mogu da koriste „iz minusa”. Utisak o tome da imaju više novca često utiče i na veću potrošnju (koja često i nije nužna), a upotreba sredstava iz „minusa” je veoma, veoma skupa.
Drugi problem u vezi sa ovom vrstom bankarske pozajmice upravo jeste njena cena. Dozvoljeni minus po tekućem računu predstavlja jedan od najskupljih bankarskih proizvoda – godišnje kamatne stope kreću se na nivou između 25, pa i do iznad 30 odsto.
Ono što se može dogoditi jeste da klijent potroši više sredstava nego što je predviđeno dozvoljenim minusom (situacija kada se klijent nađe u tzv. „nedozvoljenom minusu”). Za iznos i broj dana u kojem je klijent u nedozvoljenom minusu banke obračunavaju znatno veće kamate (u nekim bankama one iznose i preko 50% godišnje!), a ovo „probijanje” prijavljuju i Kreditnom birou, što negativno utiče na kreditnu istoriju klijenta, te njegovu mogućnost zaduživanja u budućnosti.
Za adekvatno korišćenje i upravljanje dozvoljnim minusom bitno je znati da se kamatna stopa na dozvoljeni minus zaračunava samo na iznos koji se koristi, a ne na iznos koji je odobren, kao i to da se kamata obračunava samo na broj dana tokom kojih je klijent bio u minusu. Na kraju treba istaći i to da je u pitanju vrlo praktična vrsta pozajmice (brza i jednostavna procedura odobravanja, fleksibilan način korišćenja, jednostavan obračun i naplata kamate itd.), ali samo i isključivo u slučaju da se klijenti pažljivo ponašaju kada je u pitanju njena upotreba, te da obavezno unaprede svoja znanja u vezi sa načinom funkcionisanja dozvoljenog minusa.
Upravo je jedna od najvećih mana i zamki ovog proizvoda njegova „privlačnost”, pa klijenti često prestanu da ga doživljavaju kao klasičan kredit, što je veoma pogrešno. Visoki troškovi, ipak, sugerišu da ovaj proizvod treba koristiti samo u krajnjoj nuždi i u vrlo ograničenom vremenskom periodu (kratkoročno). Za sve ostale situacije, daleko je bolje opredeliti se za neki prikladniji (jeftiniji) kreditni proizvod.
