BROJNI OBJEKTI U EVROPI, AZIJI I AFRICI ČUVAJU ISTORIJU GIK „BANATA”

U Iraku radili pod bombama, u Minhenu gradili stadion

Veliki trag u razvoju Zrenjanina u drugoj polovini prošlog veka ostavio je Građevinsko-industrijski kombinat (GIK) „Banat”. Složena organizacija udruženog rada, čiji je bio deo, tada je brojala pet hiljada zaposlenih. Od osnivanja, 1947. godine, Kombinat je gradio industrijske, poslovne, stambene, poljoprivredne i infrastrukturne objekte. U okviru njega poslovali su „Staklorezac”, Stolarska zadruga, Montažno instalaterski pogon (MIP).
Nekadašnji građevinski gigant je u Zrenjaninu podigao Fabriku tepiha, „Radijator”, Autobusku stanicu, nadvožnjak, pešački most… Brojni građevinski poduhvati realizovani su izvan granica Jugoslavije. Zaposlene je u inostranstvu predvodio arhitekta Miodrag Mošorinski.
– Kada se odlazilo van zemlje gledalo se da idu ljudi iz svih pogona. Bilo nas je oko 400. Uglavnom smo bili podizvođači velikih firmi – kaže Mošorinski.
Naš sagovornik se, nakon završenog Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, u GIK-u zaposlio 1964. godine. U tom preduzeću proveo je ceo radni vek. Penzionisao se 2006, ali nije prestao da radi do 2021. godine.
– Arhitekturu i danas volim zbog njene kreativnosti. Ipak, poslovi su bili takvi da se nisam bavio isključivo projektovanjem, već i marketingom, izvođenjem, pravima… – priča Mošorinski.

ŠIRENJE POSLOVANJA
Prilika da se pojave na inostranom tržištu GIK-u se ukazala 1968. godine. Prvi poduhvat bila je raskrsnica metroa i gradske železnice u centru Minhena. Taj grad se u to vreme pripremao za organizaciju Olimpijskih igara 1972. godine. Osim učestvovanja u izgradnji hala za razne sportove, zrenjaninski građevinari su sagradili i upravnu zgradu BMV-a. Mošorinski to pamti kao najizazovniji projekat.
– U pitanju je interesantan objekat koji predstavlja četiri cilindra. Izgradnja je bila specifična. Prvo je konstruisano jezgro, a zatim su kačene ploče. Podizane su hidrauličnim presama koje su stigle specijalno iz Japana – objašnjava sagovornik.
Kako kaže, u vreme kada su oni bili angažovani u Nemačkoj, u našoj državi se neretko neosnovano pisalo da je angažovanje naših radnika u inostranstvu izrabljivanje. GIK je tada odlučio da tamo osnuje firmu, ali je zbog smanjenog obima posla ugašena 1975. godine.

POUZDANI PARTNERI
Nakon angažovanja u Minhenu, Mošorinski je zajedno sa kolegama otišao u Irak. Tamo je projektovao dve vojne bolnice. Zrenjaninci su radili na podzemnom gradu Sadama Huseina, a uredili su i unutrašnjost dvorišta u kući njegovog tasta.
– Leteli smo do Damaska, a potom putovali do Iraka autobusom koji je podsećao na onaj iz filma „Ko to tamo peva”. U to vreme su ratovali Irak i Iran. Kada smo stigli, nedaleko od objekta u koji smo bili smešteni prve noći pala je raketa. To je bio šok za nas. Kasnije smo se navikli, kretali se po gradu nesvesni rizika – ističe Mošorinski.
Gikovci su potom radili infrastrukturu u Kuvajtu, adaptirali hotele u Jordanu i Tanzaniji, gradili fabriku vešplava u Istočnoj Nemačkoj. Učestvovali su u podizanju fabrike automobila „Opel” i pogona za proizvodnju glava za Ariane rakete u Minhenu. Zatim su, 2003. godine, prešli na stadion, „Alijanc arenu”, u kojoj je nedavno odigrano finale evropskog prvenstva u fudbalu. Mošorinski kaže da je na tom projektu bilo angažovano oko 130 radnika GIK-a. Povereni su im poslovi na garaži kapaciteta 9.800 vozila. Zbog poštovanja rokova i kvaliteta rada, naši građevinci angažovani su i na radovima unutar stadiona.
– Postavljali smo razne pregrade, betonirali, ispravljali greške u izvođenju ili projektima. Posao je trajao sve do prve utakmice koja je na tom stadionu odigrana. Samo 15 minuta pre meča, ubacivali smo lopatama beton. Arena je fantastičan projekat, skoro neće biti prevaziđen – ističe zrenjaninski arhitekta.

EKSPANZIJA STANOGRADNJE
Inženjeri ovog preduzeća usavršavali su se u Švedskoj i Francuskoj. Najviše višespratnica podigli su na Bagljašu, kompleksu D2 i D3 na 4. julu i u naselju Ruža Šulman. Današnjoj stanogradnji Mošorinski zamera uništavanje zelenih površina i nedostatak parkinga. Kao pozitivno ističe to što se mnogo više pažnje posvećuje zaštiti na radu.
– Danas se na gradilištima postavi tabla da je zaštitna oprema obavezna, ali se to ne poštuje – objašnjava Mošorinski.
Dodaje da je u našem gradu veliki problem to što se objekti ne održavaju. Primećuje raspukle ploče na trgovima, zarđale i zapuštene mostove, armaturu koja viri iz njihove konstrukcije. Ističe i neophodnost uređenja javnog WC-a.
– Pogodilo me je to što je Grad potpisao ugovor o saradnji sa Arhitektonskim fakultetom kako bi pomogli realizaciju projekta „Zrenjanin prestonica kulture 2025”. Naš grad ima bar 40 arhitekata, mladih ljudi, koji odlično rade. Sve se može srediti, ali je potrebno da neko o tome vodi računa – zaključuje Mošorinski.

J. Šormaz