Živopisna sjećanja Hrvata iz Boke na razdoblje adventa i božićno vrijeme
Od konca studenog, pa sve do početka siječnja traje ciklus zimskih narodnih običaja usko isprepleten s kršćanskom tradicijom. U središtu ovog razdoblja je Božić, blagdan posvećen rođenju Isusa Krista. Priprava za božićno slavlje nekoć je bila duga šest tjedana, a od 16. stoljeća do današnjih dana to razdoblje traje četiri tjedna. Tijekom tog vremena uoči samog Božića nižu se brojni blagdani, a uz svaki od njih vezana su različita pučka vjerovanja i običaji. Banatski Hrvati u Boki naseljeni iz Turopolja i Pokuplja u Hrvatskoj donijeli su u novi zavičaj kako rječnik i govor svog rodnog kraja tako i narodnu tradiciju. Ona danas lagano izumire jer je pripadnika hrvatske zajednice sve manje, ali su zapisi o njoj ostali. Najveći je dio njih sabran u monografiji mjesnog kroničara Ljubiše Večanskog koja nosi naziv „Boka u Banatu”. Autor je u opisima božićnih običaja Hrvata u Boki koristio kazivanja Števe Ilijevića, Mike Lukinića, Evice Filković, Otilije Žunac, Ignje Matanovića.
VRIJEME IŠČEKIVANJA
Sveta se Katarina uz svetog Andriju obilježava potkraj studenog i tako je jedan od blagdana koji se slavi pred sam početak došašća ili adventa, četiri tjedna dugog predbožićnog vremena. Katarinske zabave u mnogim su hrvatskim krajevima, pa tako i u banatskoj Boki predstavljale posljednju prigodu za igranke i veselja koja sve do 25. prosinca nisu mogla biti priređivana. Druga polovica studenog stoga je bila rezervirana i za svatove, a događalo se da se o svetoj Katarini vjenča i po nekoliko parova mladenaca.
U svojim magnetofonskim zabilješkama Števo Ilijević spomenuo je i advent. Njegove su riječi vjerno prenesene na papir, a odišu duhom vremena koji je karakterizirao Boku prije jednog stoljeća. Po svemu sudeći jedno od obilježja Bokinaca te epohe bila je privrženost tradicijskoj kulturi i kajkavskom govoru.
– Svemu je prethodil advent – božićni post, koji je strog bil. Jela su se posna jela, začinjena olajom od repice, ređe maslom od putera, pasulj, kromper, kiseli kupus, testenina kao rezanci, taške, flekice, makarune, pečene ludaje u peči, kukuruz kuvan na zrno, čiju smo čorbu pomešanu žutem šečerom pili protiv kašlja. Počele su i zornice, koje su se služile zaista u zoru, tak da još dobro ni ni svanulo kad su se vračali domom iz cirkve. Pri sveče se fruštukalo. Počelo se spremati za Božić da sve bude čisto i uređeno kad doje taj dan. Mi manji smo nestrpljivo ispitevali mater da kada bu Božič, kada če dojti. – Samo budete dobri i slušajte, jel’ on je več pošel, a koj ni dobar, neče mu nikaj donesti – prisjećao se Ilijević kako se nekada u Boki provodilo razdoblje došašća.
NAVJESTITELJI ISUSOVOG ROĐENJA
Prvi veliki blagdan u prosincu je sveti Nikola ili Mikulaš koji se prema gregorijanskom kalendaru slavi 6.12. Večer uoči tog dana dječja obuća postavi se u prozor koji se malo odškrine. Djeca moraju lijepo očistiti cipelice kako bi mogla očekivati da im Mikulaš donese darove. Pored obuće ostavljala se glavica crnog luka i češnjaka kao i prutić. Mališane su unaprijed upozoravali da budu dobri i poslušni jer će ih u suprotnom odnijeti Krampus, strašni pratitelj svetog Nikole koji kažnjava nestašne. Ujutro bi došao čovjek maskiran u Mikulaša odjeven u prevrnuti kaput od krzna povezan debelim konopcem. Na glavi je nosio kapu i bradu, a uz njega je išao i Krampus vezan lancima koji je imao rogove, tamne naočale i crni ogrtač s naslikanim zmajem. Kad bi došli u kuću u kojoj ima djece Mikulaš je dijelio darove koje su roditelji pripremili. U slučaju da djeca nisu bila dobra Krampus je uzimao prut i ukorio ih, a oni bi morali obećati da će slušati roditelje. Pored toga trebali su izgovoriti i molitvu koju im Krampus zada.
Spomendan svete Lucije 13. prosinca bio je važan ne samo kao crkveni blagdan već i kalendarski jer je vezan uz pučka predviđanja o vremenu. Od Božića ga je dijelilo točno 12 dana, a vjerovalo se da svaki od njih označava jedan mjesec u idućoj godini. Vrijeme se bilježilo do detalja, pa je tako važilo da prijepodnevne meteorološke prilike određenog dana predstavljaju prvu polovicu mjeseca, a popodnevne njegov drugi dio. Rasprostranjena tradicija sijanja božićne pšenice na svetu Luciju vrijedila je i u Boki, a zanimljivo je da se voda kojom se zalijevala grijala u ustima kako bi bila topla i tako pridonijela što bujnijem rastu.
– Na dan Lucije peku se mlinci. Mi deca zavirujemo i gledimo da kak se meče mlinec u peč i kak se vadi. Bešte dalje, najte tu smetati, ite v ižu igrat se. Dadu nam malo i mi to slatko grickamo. Na Luciju devojke koje su za udaj počimadu da grizedu jabuku , svako jutro po zalogaj, da dotraje do Božića; onda budu snivale za koga ćedu se udati – kazivao je Števo Ilijević o svetoj Luciji u Boki.
POSNI JELOVNIK
Božić su najavljivali Badnji dan i večer – Badnjak. Davnih tridesetih godina prošlog stoljeća ugledni bokinski posjednik Miko Lukinić rođen 1862. opisao je za Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena pripreme za najradosniji kršćanski blagdan u Boki.
– Pri nas Horvati največi svetek je Božić. Roditelji decam već više nedelje pred obečavaju da ako budeju dobri da če im Kristus na Božić nekaj donesti. Svi se raduju Božiću, ne samo deca, nego i odrasli. Deca popevaju: Ide Božić bata, nosi kitu zlata i čuturu vina, da je kuča mirna i čereg mesa da je kuča besna. Pred Božić već tri dana viču: Danas dan, sutra dan, prekozutra Badnji dan – pripovijedao je Lukinić.
Na Badnji dan u štalu se unosila hrana i prostirka za stoku za iduća tri dana jer je u to vrijeme bilo zabranjeno čišćenje štale ili iznošenje bilo čega iz nje, što je pravilo koje je vrijedilo i za spremanje prostorija u kući. Tog se dana klala perad ili svinja, a kućanice su kuhale hladetinu (pihtije) koja se jela po povratku ukućana s mise polnoćke. Obilježje Badnje večeri je unošenje slame u kuću uz pozdrav „Faljen budi Jezus Kristus”, što čini starije muško dijete ili domaćin. Prije molitve i večere on također poželi da godina bude rodna i plodna u svakom smislu.
– Badnja večera je posna, kuva se pasulj i rezanci s medom i makom. Najpred jedu beli luk s medom bar najmanje da ih ne bi dirale veštice, onda pasulj, i koji ima ribe, onda rezanci, i piju vina. Rakija je bila pre večere – govorio je Miko Lukinić.
ZABORAVLJENI OBIČAJI
Za Boku su nekad karakteristični bili i betlemari. Djeca su nosila malu drvenu crkvu u kojoj je bio Isus u jaslicama, obilazili su kuće i pjevali božićne pjesme za što su ih domaćini darivali.
– Uveče na Badnji dan kitila se jelka, i ispod nje se stavljali pokloni koje su dobijali i odrasli i deca. Na Badnji dan deca su išla po kućama i nosila betlem, decu je popa naučio na orvatski da pevadu betlem – navela je Otilija Žunac u svom iskazu objavljenom u knjizi „Boka u Banatu”.
Kasna je večer bila rezervirana za svetu misu polnoćku poslije koje su mnogi odlazili na spavanje, a pojedini su se spremali za pastirsku misu koja je počinjala u ranu zoru u četiri sata.
– Oko 10 sati pre podne počela je svečana božična meša. Čestitali su jen drugomu Božič. Običaj je bil da ako neko doje na prvi dan Božiča izjutra pozdravil je ukučane sa rečima: Faljen Isus, želim vam sreten Božič, da vam da Bog sve kaj si želite, zdravlje, zadovoljstvo, marve, živine i svega kaj si želite. Gazdarica, bil je običaj posle, kad isti izgovori svoje, da ga posipa po glave sitnum ranom kaj je ostala u lončiču nuz božični kolač z rečima: pi-pi, pi-pi. Onda su ga ponudili s kolači i z vinom – pričao je Števo Ilijević.
Božićni se kolač nazivao letnica i ostajao je na stolu do Nove godine kada ga je svatko od ukućana pomalo okusio, a ostatak se davao kokošima i drugoj peradi, svinjama, kravi i stoci kao blagoslov. Na prvi dan Božića nije se išlo u goste, a drugog dana je Štefanje – blagdan svetog Stjepana prvomučenika. Budući da je u Boki bilo mnogo nositelja tog imena čestitali su se i slavili imendani. Slijedio je spomendan svetog Ivana apostola i evanđelista u Boki poznat kao Janoševo koji je zbog čestog imena Janko bio također popraćen proslavama i čestitanjima.
Dan Nevine dječice slavi se 28. prosinca. U različitim krajevima Hrvatske naziva se Šibarjevo, Šibalice, Mladenci ili Mladinci. Obilježava se u spomen na nevinu djecu koju je dao pogubiti židovski kralj Herod bojeći se da će jedno od njih zauzeti njegovo prijestolje. Stoga je naredio da se poubijaju svi dječaci u Betlehemu i okolici dobi od dvije godine i mlađi nadajući se da će među njima biti i Isus. U Boki se ovaj blagdan nazivao Rodoševo.
– Četvrti dan Božiča bilo je Rodoševo – Herodeš. Na taj dan su mogla deca z malemi prutmi da idu po selu, od iže do iže, i z otemi prutmi kao šibali ukučane uz reči: da ste živi i zdravi. I ja sem mogel dobiti mali prutič, pa sem obilazil rodbinu koja je blizu stanuvala – evocirao je Števo Ilijević svoje uspomene na djetinjstvo.
Dalibor Mergel Foto: D. Mergel, Izložba fotografija „Prizori prošlosti – Hrvati u Boki”, „Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”
*Projekt „Glas Banata, stranice na hrvatskom jeziku” sufinanciraju Pokrajinsko tajništvo za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Stavovi izneseni u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog tajništva za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji su dodijelili sredstva.
