Zrenjaninci u julu živeli gore od Zaječaraca, Mitrovčana…

dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

U odgovoru na pitanje kada se u Srbiji najbolje živelo osnovna smernica trebalo bi biti saznanje o tome koliko su proizvoda i usluga građani mogli da kupe od zarada koje su u istom vremenskom periodu ostvarili. U tom smislu, najuputnije je ukrstiti podatke o vrednosti prosečne neto zarade i prosečne potrošačke korpe. Prosečna mesečna neto zarada u julu 2017. je, na primer, iznosila 48.101 dinara, dok je vrednost prosečne potrošačke korpe bila 69.511 dinara. Dakle, za pokriće prosečne potrošačke korpe bilo je potrebno 1,45 prosečnih zarada ili drugačije rečeno, jednom prosečnom neto zaradom se moglo „pokriti” tek 69 odsto prosečne potrošačke korpe.
Podaci svedoče da situacija godinama unazad nije „ružičasta”, budući da je pomenuto „pokriće” 2008. iznosilo 75 procenata, 67 i 68 u 2009. i 2010, 68 odsto u 2011, 69 u 2012, 67 u 2013, 67 u 2014, 66 u 2015. i 68 procenata u 2016. godini. Ono što se, takođe, može uočiti jeste da je pomenuti odnos bio povoljniji u periodu 2003-2007. godine (pre svetske ekonomske krize čiji su se efekti osetili s jeseni 2008) kada se u proseku mesečnom zaradom moglo finansirati oko četiri petine prosečne potrošačke korpe.
Ono što je važno napomenuti prilikom ovakvih analiza jeste „hronično” prisustvo nejednake teritorijalne distribucije kupovne moći stanovništva. Koristeći se istim pokazateljima, a na bazi dostupnih statističkih podataka, utvrdili smo da je situacija sada najbolja u Beogradu, Novom Sadu i Kragujevcu, budući da stanovnici Beograda svojom prosečnom neto zaradom mogu da plate 83 procenta svoje potrošačke korpe, a građani Novog Sada i Kragujevca oko 69,5 odsto dobara i usluga koje „ulaze” u njihovu potrošačku korpu. Ispod republičkog proseka nalaze se oni gradovi u kojima prosečnom platom može da se kupi manje od 69 odsto robe koja ulazi u prosečnu potrošačku korpu. U julu 2017. godine „pokriće” prosečne korpe prosečnom neto zaradom iznosilo je u Pančevu 62%, u Sremskoj Mitrovici 63%, u Subotici 62%, u Zrenjaninu 60%, u Nišu 65%, u Kraljevu 64%, u Leskovcu 62%, u Zaječaru 68% …
Ono što bi trebalo posebno da zabrinjava jeste struktura potrošačke korpe u Srbiji. Čak 38 odsto od svoje prosečne neto zarade naši građani izdvajaju za hranu i bezalkoholna pića, dok nepunih 20 procenata „odlazi” na troškove stanovanja i pratećih režija (voda, struja, gas i dr). Premalo se izdvaja (zbog niske prosečne zarade) za izdatke za obrazovanje (svega 0,7%), restorane i hotele (1,1%), zdravstvene usluge (3,6%), nameštaj i opremanje domaćinstva (4,3%), odeću i obuću (4,4%)… Struktura srpske potrošačke korpe govori u prilog tome da je kvalitet života na niskom nivou, jer gotovo 60odsto izdataka se odnosi na tzv. egzistencijalne potrebe, a jako malo preostane za kvalitetnije oblike potrošnje (zdravstvene usluge, putovanja, zabava, kultura, rekreacija itd.) karakteristične za bogatija i ekonomski razvijenija društva.