Vješte žene znale su spuštati trbuh i liječiti bolesne krajnike
U vremena davna kad se nije često išlo liječniku, osobito u seoskim sredinama, narod je iz svoje pučke predaje i tradicije crpio znanja o bolestima i načinima njihova otklanjanja. Bolnice su tada imale samo velike varoši, a stanovništvo iz okolice i sa salaša bilo je upućeno na pojedince koji su bili vješti vidari, travari ili za koje se vjerovalo da imaju nadnaravne moći. I banatski su Hrvati imali svoje starinske recepte za razne boljke. Pored toga, oni su se u nevoljama zdravstvene prirode utjecali i svecima, odlazili na hodočašća, proštenja ili mjesta gdje se nalaze ljekoviti izvori vode.
EPIDEMIJE, POPLAVE I LOŠA HIGIJENA
Velika je sreća da je netko na vrijeme zabilježio kako su se Hrvati u srednjem Banatu nekad hvatali u koštac s bolestima na pučki način. Znanstvena radnja Vladimira Mitrovića objavljena 1977. godine u knjizi 47. Zbornika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, upravo se time bavi. Njegov je terenski rad u Boki, Neuzini, Radojevu i Perlezu kombiniran s do tada već objavljenim napisima o Hrvatima srednjega Banata, pa nam je tako osim podataka o narodnoj medicini dao i zanimljive informacije iz prve ruke o povijesti spomenutih naselja.
Banat je prije više stoljeća bio močvara koju je tek trebalo ukrotiti i prilagoditi za normalan život. Velika smrtnost djece i odraslih te česte epidemije, učinile su da čitave kolonije doseljenika izumru odmah po dolasku u ove krajeve. Ni u 19. stoljeću stanje nije bilo zadovoljavajuće. Rijeke su plavile čitava prostranstva i sa sobom donosile razne bolesti, a javna i osobna higijena su bile na niskoj razini. U gradovima su vladali loši sanitarni uvjeti – zahodi, svratišta i krčme mjesecima nisu čišćeni, dok su zapuštena dvorišta i septičke jame bile izvori zaraze. Seljaci su u vodotokovima prali konje, te nerijetko u rijeke bacali i leševe uginulih domaćih životinja. DALIBOR MERGEL
