Ovih dana sam šetao sa našim najnagrađivanijim arhitektom, Aleksandrom Bauerom. To je rutina, na koju smo obojica svikli. Dobro je za kardiovaskularni sistem, a još bolja prilika za upoznavanje sa slikom i prilikom grada u kojem živim. Na početku, Bauer mi je ukazao da bi trebalo popraviti trotoare, kao i javnu rasvetu. Obraćao je pažnju na sve veći broj gradilišta u Zrenjaninu. To ga je oduševilo, iako svoju karijeru gradi širom sveta…
Iskoristio sam prisustvo znamenitog arhitekte kako bih ga priupitao za njegovo mišljenje o (ne)retkim napadima na velike investitore koji dolaze u naš grad. Iznenadili su me njegovi odgovori! Ukazao mi je na defetizam koji vlada u Banatu, tj. utisak kao da se protivimo nekome koji ulaže vlastita sredstva u ovo podneblje. Čak mi je rekao da su blaže reakcije bile onda kada su nam sunarodnici otimali našu imovinu i pretakali je u sopstvenu.
Insistirao sam na dilemi u vezi sa „Linglongom“. Bauer je bio šokiran mojom ljubopitljivošću. Kao stručnjak mi je ukazao na nelogičnosti sa kojima se suočava navedeni investitor. Naime, od njega se očekuje da utvrdi kakav će uticaj na životnu sredinu imati portirnica, sala za rekreaciju radnika…
Nakon izlaganja našeg poznatog arhitekte sve mi je bilo jasno. „Linglong“ je očito postao predmet političkog diskursa kojem se (o)lako pridružuju i nevladine organizacije finansirane od koje-kakvih donatora.
