Da li je spoljni dug dobar drug?

Piše: Dr Dejan Molnar, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Poznato je da funkcionisanje srpske privrede značajno zavisi od inostranih izvora finansiranja, pri čemu to važi kako za javni, tako i za privatni sektor. Ukupan spoljni dug jedne države izražava se kao zbir finansijskih obaveza, banaka i privatnih preduzeća, prema poveriocima iz drugih zemalja.
Na kraju 2024. godine ukupan spoljni dug Srbije dostigao je iznos od 49,8 milijardi evra, od čega se 53,5% (26,6 mlrd. evra) odnosi na javni, a 46,5% (23,2 mlrd. evra) na privatni sektor. Osim nemalog iznosa, posebno zabrinjava tempo novog zaduživanja tokom poslenjih nekoliko godina. Naime, naše kreditne obaveze prema strancima su tokom perioda 2018-2024. gotovo duplirane(!) – povećane su za 24,3 milijarde evra (sa 25,5 na 49,8), odnosno za čak 95%. Ovo zaduživanje je intenzivirano nakon izbijanja pandemije korona virusa o čemu svedoče podaci o iznosima dodatnih pozajmica po godinama (u milijardama evra): u 2018. (+1,1), 2019. (+1,6), 2020. (+2,5), 2021. (+5,7), 2022. (+5,4), 2023. (+3,5), i 2024. (+4,4). Pri tome, tokom ovog razdoblja javni sektor (država) se nešto više zadužio (+12,7 mlrd. evra) u poređenju sa privatnim sektorom (+11,6 mlrd. evra).
Svrsishodnost i opravdanost pozajmljivanja se, između ostalog, mogu procenjivati i na osnovu ostvarenog efekta u pogledu prirasta domaće proizvodnje, odnosno na bazi toga koliko dodatnog BDP-a se stvara po jedinici dodatnog eksternog duga. Baza podataka Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o stanju spoljnog duga i vrednosti (nominalnog) BDP-a predstavlja dobru osnovu za odgovarajuće proračune, koji mogu poslužiti za donošenje relevantnih zaključaka. U periodu 2018-2023. godina tzv. marginalni koeficijent efikasnosti spoljnog duga je u slučaju Srbije iznosio 1,6 – što znači da je po svakoj dodatnoj jedinici eksternog zajma ostvarivano povećanje BDP-a za 1,6 jedinica. Među zemljama Zapadnog Balkana, u istom intervalu, znatno veća efikasnost inostranih kredita zabeležena je u BiH (6,8), Albaniji (4,8) i Crnoj Gori (3,8), dok je jedino u Severnoj Makedoniji ona bila manja (0,8).
U prilog tvrdnji da se naša zavisnost od inostranstva uvećava brže od ekonomskog napredovanja svedoče i sledeći proračuni. Nominalni BDP Srbije (iskazan u dolarima) se tokom perioda 2018-2023. povećao ukupno za 54%, dok su istovremeno naše obaveze prema inostranstvu porasle više – za 57%. S obzirom na to da isplativost dodatnog zaduživanja zavisi u najvećoj meri od svrhe za koju se zajmovi koriste, može se zaključiti da su se ta sredstva u većoj meri mogla koristiti za produktivne namene, odnosno za finansiranje onih projekata koji bi doveli do većeg rasta vrednosti proizvodnje. U tom svetlu treba tumačiti i pogoršavanje pokazatelja tzv. eksterne pozicije Srbije. Primera radi, udeo otplate spoljnog duga u BDP-u je gotovo dupliran u 2024. (10,9%) u odnosu na 2020. godinu kada je iznosio 5,5%.
Proizilazi da naš razvojni model daje određene rezultate u pogledu uvećanja BDP-a, ali po cenu rastuće i izražene ekonomske zavisnosti od inostranstva. Kada se iz ovog ugla sagledaju i protumače činjenice, jasno je zbog čega je (ekonomski) suverenitet naše zemlje nizak. Aktuelni privredni rast obezbeđuje se tako što se budućim generacijama stavlja „hipoteka na ekonomsku samostalnost/nezavisnost”.