IRENA TOT, GLUMICA I REDITELJKA ILI KAKO IGRA NIKADA NE PRESTAJE

Nisam sigurna ko tu koga animira

Ceo radni vek je radila posao koji voli. Glumica i rediteljka Lutkarske scene Narodnog pozorišta „Toša Jovanović” nije prestala da se bavi pozorištem ni kada je ostvarila uslove za penziju.
Završila je Srednju hemijsku školu u Zrenjaninu. Pozorište je zavolela u detinjstvu, a kada je zaigrala u Amaterskom mađarskom pozorištu „Madač”, znala je da je to pravo mesto za nju. Potom je, kao profesionalac, prešla u Lutkarsko pozorište, shvatila je da njen život više neće imate poslovnu vezu sa hemijom, izuzev što će njena ljubav prema pozorištu biti čista – alhemija.
I dan, danas, kada uđe u pozorište, srce joj jače zakuca, a srce joj je puno kada je okružena mladim generacijama pozorišnih poslenika i kada zatreperi od naklonosti publike. Lutkarskoj sceni zrenjaninskog Pozorišta donela je brojne nagrade, koje je dobila u zemlji i inostranstvu, kako za uloge na srpskom i na mađarskom jeziku, tako i za režiju, za predstave na oba jezika.
„Vesela kuća” je vaša najnovija režija. Lule Stanković, za koga ste uvek govorili da je genijalan reditelj, ovu predstavu je režirao 1987. godine. U čemu se kreativnosti razlikuju?
– Razlika između predstave čija je premijera bila1987. godine i sadašnje je u jednom drugačijem rediteljskom iščitavanju Pešićevog teksta, koje neminovno nameće jedno potpuno drugačije vreme u kome danas živimo. Moja „Vesela kuća” je kućica lutkara. Mesto, gde se odrasli makar na kratko mogu vratiti u detinjstvo. Tu će, igrajući se, zaboraviti svoje brige i nezadovoljstva koje donosi ovaj stresan život. U našoj kućici je moguće i nemoguće! Ona nema zidove, vrata su joj otvorena za dobronamernike. Ko jednom zakorači u ovaj magičan svet, zaželi da igra nikada ne prestane!
Kada vas je Lule Stanković nagovorio da igrate dečaka (a imali ste 40 godina), rekao je: Treba mi dečak koji nosi u srcu poeziju.
– Jedina uloga u koju nisam verovala da ću moći da je odigram bila je uloga dečaka u predstavi „Krilata krava”, u režiji Srboljuba Stankovića. Smatrala sam da treba da je igra muškarac a ne žena. „Mala, treba mi dečak koji nosi u srcu poeziju, veruj mi možeš ti to!” – rekao je Lule, a ja sam mu verovala. Taj dečak je bio drugačiji, poseban. Bio je to moj dečak u koga su svi verovali. Tada sam shvatila da međusobno poverenje reditelj – glumac daje snagu da se sve prepreke tokom rada prebrode, a onda rezultati ne izostaju ni sa jedne strane.
Svakom svojom ulogom i režijom potvrđujete da lutka može da bude samo čovek koji igra. Šta je za Vas lutka?
– Glumac lutkar može da bude samo čovek koji je i pored odrastanja u duši sačuvao dete i radost igre. Lutka je za mene više od igre. Ona nije neživa stvar. Materijali od kojih je stvorena zrače nekom neobjašnjivom energijom. Tog trenutka kada se moje emocije preliju i isprepliću i sudare sa onom energijom koju lutka nosi nastaje jedan čudesan, mističan spoj lutke i mene. Ponekad nisam sigurna da li ja animiram lutku ili lutka mene.
A šta lutkarstvo?
– Lutkarstvo je svevremena umetnost. Moja „Vesela kuća”. Moj „kist” kojim slikam, izražavajući svoje misli, emocije, svoj unutrašnji svet, jezikom koji je razumljiv svim ljudima na ovoj planeti!
Kolika je prednost dece koja odrastaju uz Lutkarsko pozorište, uz zaljubljenike pozorišta?
– Retko koji grad može da se pohvali da ima lutkarsko pozorište, čiji su glumci zaljubljenici svog posla, koji se bore za opstanak lutke u lutkarskom teatru. Srećna su i privilegovana deca koja odrastaju uz takvo pozorište koje je njihova nasušna potreba. Poistovećujući se sa likovima, oslobađaju se svojih strahova. Razvijaju maštu, likovnost, govor, uče da razaznaju dobro i zlo i još mnogo lepih i korisnih stvari. A sve to će u mnogome uticati na njihovo odrastanje.
U Srbiji nema škole za lutkare, ali je Zrenjaninska škola lutkarstva prepoznatljiva širom bivše Jugoslavije, pa i Evrope, s obzirom i na prestižne nagrade koje ste osvajali!
– Škola u zrenjaninskom Pozorištu, odnosno Studio, iznedrila je sadašnju generaciju lutkara koji već godinama uspešno rade i bore se za opstanak. A šta posle? Bez školovanih kadrova, nažalost, ne vidim neku svetlu budućnost za lutkarstvo. Mi moramo imati glumce, reditelje, dramaturge za ovu umetnost u našoj zemlji na našim fakultetima ako želimo da imamo naše lutkarstvo, a ne loše kopije inostranih. Sve naše inicijative, elaborati, predlozi, ne nailaze na razumevanje, već ih dočeka – odbijanje. Neshvatljivo! Toliko o tome „sve za decu”.
Pokazali ste bezbroj puta da svaka stvar može da se oživi…
– Velika je sreća što je u našem Pozorištu radio i stvarao jedan Tihomir Mačković, koji nije bio samo sjajan glumac – lutkar, nego i odličan kreator i majstor izrade lutaka. Pored njega je stasao i današnji majstor Tibor Farago čije vešte ruke već dugo godina stvaraju lutke za naše pozorište. Tako sam i kao glumac i kao reditelj uvek bila u mogućnosti da ispratim cao proces rađanja mojih lutaka i da ih u tehničkom smislu prilagodim svojim animatorskim mogućnostima i potrebama. Ovakvi majstori izrade lutaka su prava dragocenost za svako pozorište!
Sećam se kada smo u Kotoru, 1994. godine, čekali do pola tri ujutro u Kafani „Kod Šešelja” da žiri proglasi pobednike Jugoslovenskog dječjeg pozorišnog festivala. Pobedila je „Mala Ruža”…
– Da, Kotor! Na tom Festivalu su mogle učestvovati samo najbolje predstave iz cele Jugoslasvije, koje su prethodno prošle jaku selekciju. Naše lutkarsko pozorište jea sve do raspada bivše Juge, svake godine selektovano na ovaj prestižni festival. Sa Jugoslovenskog festivala pozorišta za decu ponela sam na moje veliko zadovoljstvo tri nagrade. Nagrada za najbolju žensku ulogu u predstavi „Mala Ruža”, 1994. godine, za najbolju režiju predstave „Mala princeza”, 1999. godine, kada je ova predstava proglašena za najbolju na Festivalu, a Danilo Mihnjevič dobio nagradu za najbolju mušku ulogu. Nagradu za maštovitu i poetsku scensku metaforu – za režiju predstave „Carevo novo odelo u zemlji čuda”, osvojili smo 2003. godine.
Kažete da je najveća nagrada što se vaše predstave i dalje gledaju?
– Da. Nagrade prijaju, stvaraju osećaj da to što radiš, radiš dobro. Ali ako moje predstave ne pregazi vreme i ako one dugo opstaju, na radost dece i odraslih, to je prava nagrada za svakog reditelja.

  • NAJDRAŽA NAGRADA GRADA
    Irena Tot kaže da joj je među četrdesetak nagrada koje je osvojila posebno draga Nagrada grada Zrenjanina, koju je dobila 1994. godine. U Subotici je, 2011. godine, dobila Nagradu za životno delo od međunarodnog žirija.

Branka Jajić