Ja, lažov!

Piše: Dalibor Bubnjević

Nikad nisam govorio neistinu svojim prijateljima. Nisam varao na ispitu/kontrolnom zadatku.
Vozio sam uvek bez dejstva alkohola.
Volim sve ljude oko sebe…
Zajedničko za sve navedene iskaze je jedna kvalifikacija, koju nazivamo „bela laž“.
Dakle, bez želje da povredimo druge, saopštavamo nešto što nije tačno. Nastojimo da pružimo društveno prihvatljiv odgovor. Pritom, ne želeći da narušimo ni vlastiti duševni mir.
U pravu ste, dosta konfuzno deluje sve navedeno! Međutim, to je posledica činjenice da nije lako uskladiti sebe samog sa sopstvenim okruženjem. Naime, srce hoće jedno, a društvo traži drugo. U toj raspolućenosti se pojavljuje kao rešenje – laž! Opravdano se postavlja pitanje – koga u tim trenucima lažemo, ljude kojima se obraćamo
ili sami sebe?
Po svemu sudeći, dobrano smo izgubili kompas! Koga god da pitaš, reći će ti da mu je dete odličan đak.
A sami ne puše i ne konzumiraju masnu hranu. Nikada nisu podmitili lekara ili saobraćajnog policajca. Od ponedeljka počinju sa treninzima i dijetom…
Sledstveno navedenom, dok budemo lagali druge, a uveravali sebe u istinitost toga, nema nam pomoći! Balkanski mentalitet i sklonost prevari nisu dovoljni za progres. U osnovi napretka su ideja i emocija! Toga u laži nema, ona je zasnovana na patologiji pojedinca koji vlastiti život zasniva
na njoj. Jedino je jadniji onaj koji veruje lažovu i sledi ga…