JELENA KESIĆ O TEATRU, ULOZI NA VELIKOM PLATNU, RADU SA MLADIMA…

„Daske koje život znače” draže od filma

Dramski studio Zrenjanin pokrenuli su 1992. godine Milivoje Buca Ivanović i Svetlana Utješanović. Sanja Radišić i Jelena Kesić uspešno nastavljaju rad sa omladinom u okviru „BB92”. Pored dece, priključili su im se i seniori. Grupa za odrasle nedavno je izvela humanitarni komad „Sladoled” po tekstu Mira Gavrana.
Naša sagovornica je honorarna saradnica NP „Toša Jovanović”. Okušala se i na velikom platnu. Nedavno je zaigrala u ostvarenju Stevana Filipovića „Pored tebe”. Film je triler koji se bavi novinarskom etikom i pitanjem da li cilj uvek opravdava sredstva. Posle bioskopske premijere, nastavio je svoj život na festivalima i ovenčan je prestižnim nagradama.

Diplomirali ste u klasi Mirjane Karanović. Neki kažu da je izuzetan pedagog, ali je treba razumeti. Ko to postigne, postane veliki glumac. Da li je to tačno?
– Jeste. Ne znam da li sam u tome uspela i ne mogu sebe nazvati velikom glumicom, ali da je bilo lako – nije (smeh). Treba je stvarno razumeti, ali imala je jako dobar pristup. Sa svakim od nas radila je na potpuno drugačiji način. Znala je kako kome može da priđe, šta od koga može da izvuče i kuda da nas vodi. Nekad to nije bilo baš najbezbolnije, ali mislim da smo izrasli u dobre glumačke ličnosti i jedna smo od retkih klasa koja se i dalje bori. Pokušavamo da radimo i ostanemo u svojoj profesiji. Nismo odustali tako lako.
Koliki je odziv mladih u Dramskom studiju koji ste i sami pohađali? Šta ih motiviše za umetnost?
– Postoji velika želja za izražavanjem na sceni. Dramski studio ni onda, a ni sad nema funkciju da pravi nove glumce, da ih „proizvodi”. Njegova svrha je da bude utočište, mesto gde mogu da se druže, sastavaju, da budu ono što jesu, da se ne ponašaju po nekim školskim pravilima koja su uokvirena. Kod nas mogu i da pogreše. Dozvoljeno im je da kažu i urade ono što misle. Naravno, pri tome da ne ugrožavaju nikog oko sebe i da se na neki način oslobode svih stega koje nam nameće formalno obrazovanje. Meni je u tinejdžerskom razvoju Studio značio, jer ranije nisam bila ovakva kakva sam sad. Tu sam našla ljude koji me razumeju i misle na sličan način.
Verujem da Studio danas, mladima koji dolaze na časove glume, ne znači samo razbibrigu, nego je zaista mesto na kome oni mogu da pobegnu od obaveza, da se bave nečim kreativnim. Sve ideje koje naši polaznici daju su stvarno fantastične. Mnogo nam znači kada vidimo da neka deca uhvate „žicu”, ritam i sistem rada, počnu da razmišljaju pozorišno.
Da li vam je i dalje draža pozorišna scena od filma i televizije?
– Da se ne uvrede filmski delatnici, draže mi je pozorište. Nudi prisniji kontakt sa gledaocima i može da se prilagodi. Film je takav-kakav je. Možemo da ga menjamo pred izlazak u bioskope, premontiramo pred festival, ali onog momenta kad izađe u javnost – to je to.
Rad sa rediteljem Stevanom Filipovićem bio mi je dragocen, jer je pružao mogućnost neafirmisanim i mladim glumcima. Imao je tu vrstu sigurnosti i vere u nas. Inače, uvek ima isrcpne probe, po dva – tri meseca, što danas retko koji reditelj ima. Tada dozvoljava ekipi da oduzima, dodaje, kreira svoje likove i vrlo je otvoren za tu vrstu promene. I na sledećem filmu dao nam je tu mogućnost, da radimo sami i da to uđe u film. Neke stvari se mnogo bolje vide kroz kadar, neke kroz pozorište, tako da nemojmo zapostavljati ni jedan ni drugi medij. Mada je nama uvek lakše da se bavimo pozorištem, jer možemo da menjamo nešto što sazri u nama posle više godina. U teatru imate više vremena da preživljavate, živite i rastete s likom koji igrate.

Filipovićev film, u kome imate zapaženu ulogu, bavi se i problemom internet komunikacije, društvenih mreža i ostalog što čini svakodnevicu mladih. Mogu li, današnje generacije bez tih „pomagala”?
– Gledam i sebe, a i njih, i mislim da ne mogu. Celo ostvarenje je, na neki način, i snimano telefonom. Takav format je jako teško i neobično približiti publici. Mi, koji smo naviknuti na male ekrane, skrolovanje, video snimke – odjednom ih dobijamo na velikom platnu. Zanimljivo je da je film prvo nastao po uzoru na „Searching” koji se ceo odigrava na desktopu – sve je ekran. Meni, a verujem i svim mojim kolegama, ovo je bilo jedinstveno iskustvo.

Nemanja Savić

Foto: Jovan Drndak Njegović, Ervin Kovač i Minja Nikolić