Hrvati su u vojvođanski Banat u većem broju naseljeni u drugoj polovici XVIII stoljeća. Štokavci iz Like, Korduna i Primorja nastanili su se u Starčevu, Glogonju, Perlezu, Opovu, Omoljici, Borči na samome kraju XVIII stoljeća, dok su u isto vrijeme i s početka XIX stoljeća temeljem dozvole koju je od bečkoga dvora dobio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, na posjede u središnjem Banatu došli kajkavci iz Turopolja, okolice Topuskog i Pokuplja.
U NAJVEĆEM VALU DOŠLO TISUĆU DUŠA
Preseljenje Hrvata u središnji dio Banata izazvano je preustrojem Vojne krajine. Posjedi biskupa u pokupskom i topuskome kraju u Hrvatskoj na kojima su živjeli i radili predijalci čuvajući svoj status male feudalne gospode, morali su biti smanjeni te je golemi dio zemlje predan u ruke bečke carske komore. U zamjenu za posjede kojih su se odrekli, biskupima i njihovim plemićima dodijeljena je zemlja oko banatskih mjesta Boke, Neuzine, Radojeva (Klarije) i Keče. Oni su u novome zavičaju zadržali status predijalaca, pa su stoga dobili i kmetove koji su im služili i radili na imanjima.
Djela znanstvenika koji su proučavali prošlost banatskih Hrvata govore i o tome koje su se obitelji prve nastanile u naše krajeve. Tako se primjerice zna da je u Keču došlo ukupno 13 predijalaca iz Topuskog, Turopolja i Gline. Bili su to Kaurići, Mikšići, Bedekovići, Uzbašići, Delimanići, Bužani. U Klariji se iz istoga područja naselilo njih 11. Prezimena su im bila Jelačić, Acel, Milošić, Pozojević i Nadaždi. Najbrojnija hrvatska kolonija bila je Boka. Svoj novi zavičaj u njoj su našli Luketići, Lukinići, Slovići, Filkovići, Matanovići, Bančak, Ilijevići, Žunci. Predijalci koji su se naselili u Neuzinu bili su Radošević, Bedeković, Parčetić, Crnolatac, Kovačić, Berković, Ilijević, Mikšić, Matanović i Novaković. Točan broj doseljenika se ne zna jer se u dokumentima navode samo imena glava obitelji. Procjena je da je ih je bilo više od tisuću.
PRISUSTVO HRVATA U PERLEZU
Hrvati predijalci su živjeli u svojim naseljima koja su sve do kraja XIX stoljeća u službenom nazivu imala hrvatski prefiks. Za susjede, ali i kmetove na posjedima imali su Srbe, Rumunje, Bugare. Crkve i škole u kojima su im propovijedali i učili ih na hrvatskom jeziku, otvorene su ubrzo po doseljavanju. Uslijed društvenih promjena oni su izgubili plemićki status, što je dovelo do toga da i među njima dođe do raslojavanja. Većina ih je, međutim, još dugo nastavila čuvati svoj kajkavski govor, običaje i tradiciju donijetu iz staroga zavičaja.
Povijesni zapisi bilježe prisustvo Hrvata u Perlezu od druge polovice XVIII stoljeća. Oni su bili štokavci, a po zanimanju graničari. Osim zemljoradnje bavili su se ribolovom, s obzirom na blizinu Dunava i Tise. Njihovi su ih susjedi, pravoslavne vjere, oduvijek zvali Šokcima što se i do danas očuvalo. U katoličkoj crkvi kojoj su pripadali dominirali su Nijemci kao druga po brojnosti nacija u selu. Bilo je tu i katoličkih Mađara, Bugara, Slovaka, Čeha i ostalih zajednica s čijim su pripadnicima zasnivali bračne i rodbinske veze. Hrvati iz Perleza su također tijesno bili povezani sa zemljacima iz Titela, Slankamena, Opova, Starčeva, Boke i drugih banatskih naselja u kojima je bilo hrvatskoga življa
OKO 3.000 HRVATA DANAS U BANATU
Nekada je broj Hrvata u Banatu iznosio i do pet tisuća. Temeljem procjena zasnovanih na popisima stanovništva u međuratnom razdoblju, u Klariji ili Radojevu je tada živjelo oko 350 Hrvata. Istodobno ih je u Boki bilo 700, u Neuzini 200, a u Perlezu oko 500. U južnome je dijelu Banata najviše Hrvata, oko 1200 njih, živjelo u Starčevu, u Opovu oko 800, Pančevu 130 itd. Danas se u čitavom Banatu nacionalno očituje oko tri tisuće Hrvata. Jedina organizacija koja ih pored katoličke crkve okuplja je Udruga banatskih Hrvata iz Zrenjanina.
