PANEL RASPRAVA O STRATEGIJI RAZVOJA GRADA 1

Putokaz sa fasade ka srećnijoj epohi

  • Sa skupa u Gradskoj kući, održanog povodom 64. godišnjice lista „Zrenjanin”, donosimo sažetke izlaganja učesnika

Piše: Aleksandar Bjelogrlić
Ako ne znaš kuda ideš, svi putevi odvešće te tamo. Tako glasi krilatica iz studije Džoa Samnersa posvećene strategijama razvoja malih gradova. O uvidima ovog univerzitetskog profesora iz Alabame biće nešto kasnije još malo reči u ovom napisu o mogućim perspektivama održivog razvoja Zrenjanina.
Naravno da grad deli sudbinu države i regiona izloženog globalnim fenomenima i promeni ustaljene matrice političkih odnosa u svetu. Jedan mali grad u Panoniji nema baš puno manevarskog prostora u tom okršaju Titana, ali možda je tu prilika da se podsetimo izvesnih pasaža Mila Dora, jednog od najznačajnijih pisaca nemačkog jezika druge polovine dvadesetog veka, koji je u romanu „Sećanje samo” ovekovečio svoje odrastanje u Zrenjaninu.
„Ovde se vreme merilo ne prema velikim događajima i čuvenim imenima, već po danima i noćima, po položaju Sunca i godišnjim dobima” – veli Milo Dor (alias Milutin Doroslovac) na jednom mestu. Na drugom, u pripovetki „U gradu koga više nema”, on kaže:
„Jedno nisam mogao da shvatim: kako je moguće da tu, u srcu Evrope, postoji grad, usamljen i izgubljen, kao pošteđen talasa našeg nemirnog vremena, grad koji je pripadao jednoj srećnijoj epohi, epohi u kojoj su tadašnji ljudi umećem jednostavnog življenja vladali mnogo virtuoznije negoli ovi danas.”
Reč je ovde o gradu koji je u novijoj istoriji imao preimućstvo da ga zaobiđu lomovi i teška razaranja koja donose nasilne političke promene, ali u isto vreme o gradu koji je bio po strani od centara političkog odlučivanja; o gradu koji se rukovodio spokojnom ravničarskom logikom da će jedan politički vakat ionako zameniti drugi, da valja gledati svoja posla dok „čuvena imena” plešu svoj – na duže rokove posmatrano – uvek kratkotrajni ples moći u uzavreloj košnici odlučivanja.
Ono prvo – što nas je mimoišlo – bilo je dobro. Ovo drugo – što su se drugi pitali o nama dok smo gledali svoja posla – može biti mač sa dve oštrice.
Poslednjih godina nije nedostajalo javnih rasprava o strategijskim prioritetima. Novinarskim jezikom rečeno – manje-više poznati su odgovori na glavna pitanja.
Šta: kvalitetne saobraćajnice do Beograda i Novog Sada (a potom i Temišvara), dinamičan društevni život uz javne manifestacije koje animiraju građane i sredinu čine privlačnom za ulagače, grad studenata i demografska obnova (koja svakako spada u jedan od najteže rešivih problema).
Ko: građani i nosioci vlasti. Gde: u gradu i u naseljenim mestima. Kad: odmah ili u najskorije vreme.
Ostaje dopunsko pitanje, svojstveno složenijim oblicima novinskog izražavanja: kako? To pitanje se u ovom kontekstu nameće kao ključno. Odgovore na njega treba potražiti u tuđim iskustvima, sažetim u brojnim studijama, pa i dajdžestiranim uputstvima koja se bave strategijskim planiranjem, a dostupna su svakom iole radoznalom tragaocu na globalnoj mreži. Na primer, jedan od tih modernih uvida glasi da je tradicionalno shvatanje lidera zajednice kao neprikosnovenog „rešavača problema” ustupilo mesto novom, dinamičnijem modelu društvenog lidera kao katalizatora, „povezivača” i kreatora konsenzusa. Ovaj novi model vođstva uviđa da liderstvo nije svedeno na nekoliko izabranih zvaničnika i poslovnih prvaka.
(nastaviće se)

(nastaviće se)