PEJZAŽ U OAZI SUGRAĐANA MAMI POGLEDE I UZDAHE PROLAZNIKA: Dvorište koje život znači

Zeleni raj u etno stilu, smešten nadomak gradskog jezgra, a ipak dovoljno daleko od uzavrele vreve, pripada Ljiljani Cicvarin Vukobrat. Našoj sugrađanki dodeljena je titula za najlepše dvorište u 2025. godini, na konkursu koji su upriličili ovdašnje komunalno preduzeće i Grad Zrenjanin
Svoju oazu formirala je zajedno sa suprugom Draganom, tokom proteklih dvadeset godina. Ona hemičarka, on mašinac, stvorili su ušuškano dvorište sa brojnim detaljima, fontanom, natkrivenom terasom.
Sve je počelo 2004. godine, kupovinom ruševne kuće u Ulici Toše Jovanović, pričaju domaćini dok pokazuju svojih ruku delo. U početku, kako kažu, nije bilo ničeg, sem oraha i gomile korova. Od tada, do danas, stalno su radovi u toku i nikad sa baštom, koja se prostire na 14 ari placa, nisu završili.

RECIKLIRANA PROŠLOST
– Podigli smo novu kuću, na mestu stare. Sve što je bilo moguće sačuvati od starih materijala, mi smo i ugradili. U dvorištu ima dosta detalja baš iz stare kuće. Sve je iskorišteno, reciklirano i udahnut je novi život. Svaki predmet ima svoju priču. Ovde je sve naše ili od prijatelja, koji su nam donosili stare predmete. Vojvođanska klompa je od kumova Jovanovića, koji žive u Australiji. Poklonili su nam je pred odlazak u inostranstvo – objašnjava Ljiljana Cicvarin Vukobrat.
Priznanje koje je primila podrazumeva sadni materijal iz Rasadnika JKP „Čistoća i zelenilo”. Planira da ga iskoristi za oplemenjivanje posebnog dela svog dvorišta.
– Nagrada mi puno znači, najviše zbog mame Zlatinke, jer je njoj ovo dvorište omogućilo zdrav život i produžilo vek, u odnosu na prognoze lekara, punih 20 godina. Zahvaljujući dvorištu može da se kreće. Planiramo da napravimo park. Nagradu ćemo iskoristiti u tu svrhu, kako bismo napravili zelenu oazu – objašnjava Ljiljana.
Dok obilazimo baštu, vidimo da ima perene, pokrivače tla, cveće, ruže, žbunove. Tu su i nar, limun, albicija, jorgovani. U prednjem delu dvorišta evidentirano je više od stotinu vrsta rastinja.
– Imamo jako puno biljnih vrsta, puno toga je menjano kroz godine jer se klima jako promenila u poslednjih dvadeset godina. Prošle godine nam je propalo 80 muškatli. Mi znamo da radimo sa njima, ali se cveće jednostavno skuvalo. Zato smo ove godine puno sadnica promenili. Stavili smo, recimo, ove koprive da vidimo kako će da se pokažu. Inače, nikad nam taj sezonski sadni materijal nije isti – objašnjava Dragan Vukobrat.

ORAH – SIMBOL DVORIŠTA
Osim biljaka i rastinja, u dvorištu Vukobrata ima Banata u eksponatima, starim predmetima, ručno rađenim stolnjacima. Svaki predmet ima svoju priču.
– Nama je uvek negde zaboden ašov ili motika. Dragan sad planira prkos da sadi. Sačuvan je stari orah i oko njega se sve formiralo. On je simbol mesta. Star je više od sto godina, a posadio ga je prvobitni vlasnik kuće, po povratku iz pečalbe u Americi. Zapravo, zbog oraha smo i kupili tu staru kuću. Grane su mu sezale svojevremeno do zemlje. Mi smo ga orezali, taman toliko da je ispod njega prolazno, a ostalo je u originalu ostalo. On nas štiti od buke, vreve, sunca – navodi vlasnica najlepšeg dvorišta Zrenjanina 2025.
Dragan dodaje da dok nije bilo zgrada u okolini, kod njih u dvorištu bilo je kao negde na planini. I temperatura je bila znatno niža. A onda je postavljena i fontana. Žubor vode je poseban doživljaj.
– Prvo sam sakupljao kamenje. Volim ga, to je zbog porekla. Onda sam počeo da planiram da ga ugradim, misleći da ga stavim među zelenilo. Shvatio sam da nam baš fali žubor vode, neki potok. I tako je spontano nastala fontana, mojih ruku delo. Mi uživamo u našoj bašti, u svakom periodu godine. Kad dođe zima, zatvorimo fontanu i sklonimo cveće u zastaklene delove kuće i bašte, gde je toplo. Muškalte nama, verujte, tako ušuškane cvetaju do februara. Za dvorište smo odabrali stil koji nas podseća na detinjstvo i bezbrižnost, na dvorišta naših baka – navodi naš domaćin na kraju razgovora.
Na rastanku, saznajemo da je u planu i letnjikovac, mesto za roštilj, obnavljanje starih sorti ruža kojima je njihova ulica obilovala u prošlosti.
Miroslava Pudar