POVRATAK BARDA PISANE REČI: RATOMIR RALE DAMJANOVIĆ PONOVO U BANATU

Lirika je Odisejev ožiljak

Pisac, recitator, profesor, čovek koji je govorio napamet Homerovu „Odiseju” a pročuo se po kazivanju „Mostarskih kiša” Pere Zubca, Radomir Rale Damjanović autor je dvadesetak knjiga, među njima i dvotomne hrestomatije „Srbija u delima stranih autora”. Dugogodišnji urednik u Radio Beogradu veliki je prijatelj Zrenjaninaca. Dobitnik je nagrada „Miloš Crnjanski”, „Isidora Sekulić”, nagrade Zmajevih dečjih igara za nabolji roman za mlade na srpskom jeziku i brojnih drugih priznanja. U Damjanovićevom opusu posebno mesto zauzimaju romani „Zgad” (1995) i „Sančova verzija” (1999), oba objavljena u izdanju Srpske književne zadruge.
Ne tako davno, ponovo je pohodio Banat. Bio je gost zrenjaninskog „Korzo festa”, u okviru programa „Sećanja”. A prvi put gostovao je u ovom gradu 1967. godine…
Čini se da su veze sa Banatom i Banaćanima neraskidive? Kako to objašnjavate?
– „O, mesta koja nisam voleo dovoljno u času kada sam njima prolazio”, kaže jedan pesnik. Jedan od mojih naj- značajnijih recitala zbio se u Zrenjaninu, na samom početku karijere, pre pedesetak godina. Pozvala me je Vera Milankov, bio sam gost u Biblioteci. Profesor gimnazije, ne znam mu ime, koji je doveo đake, na kraju recitala je govorio o mom načinu kazivanja stihova, vrlo stručno, sa puno respekta, kao da sam neki slavni umetnik. Na mene je to ostavilo veliki utisak. I tako je počelo. Posle toga dolazio sam ovde kao da dolazim kući.
Pre nekoliko godina gostovali ste u ovdašnjem Pozorištu, u okviru manifestacije „Našem gradu s ljubavlju”…
– Da, govorio sam „Oblak u pantalonama”. Iste večeri recitovao sam i Poovog „Gavrana”, što retko radim. Posle su mi poklonili šešir, koji i danas visi na zidu u mojoj radnoj sobi. Blag i tako lep grad, sa svim tim mostovima…
Stigli ste ponovo u Banat nakon što ste, bar privremeno, prestali da govorite poeziju. Možete li uopšte da stavite tačku na ono što je vaš život?
– Teško. Recitovanje poezije je nešto kao onaj Odisejev ožiljak po kojem ga prepoznaju kad se vrati kući na Itaku, preobučen u prosjaka. Sećate se toga – dok mu pere noge, Auriklija ugleda ožiljak…
Kako vam sada izgleda ono vreme kada ste dan i noć govorili stihove u Domu omladine u Beogradu, kada vas je u Skadarliji slušalo po tri stotine posetilaca svake večeri?
– Nestvarno. Kao san. Tuđi san u koji ja gledam. Vremena se, naravno, menjaju, ali se suština ne menja, i nju treba sačuvati. U pitanju je drama savremenog čoveka, koga novi vek svodi na pragmatično, poslušničko, na dnevno preživljavanje, ukidajući mu vreme i prostor, pa i pravo na emocije, na stvaralačko, na iluzije i imaginaciju. Svet se uniformiše, pojedinac ostaje bez identiteta.
U Zrenjaninu ste, posle dugo vremena, govorili poeziju na otvorenom prostoru….
– Uvek sam to voleo. Pustiš glas i orgijaš stihovima. Prvi put sam to radio na Železničkom čvoru u Beogradu, 1966. godine Popeo sam se na lokomotivu i skandirao poemu „Lenjin” Vladimira Majakovskog. A poslednji put radio sam to u Havani, na trgu Hoze Marti. Pre mene je govorio Fidel Kastro. Pamtim recital u Bezistanu 1966, zatim kod Fontane na Novom Beogradu, na Kalemegdanu, u Dubrovniku, u Herceg Novom, na Mratinju… Govorio sam na pijacama, saborima, berbama grožđa i kukuruza, na vršidbama i alaskim svečanostima, u kafanama, kasarnama i zatvorima…
Sada predajete kazivanje umetničkog teksta na Učiteljskom fakultetu, neku vrstu estetike govornih oblika… Novi izazov?
– Imam i po sedamdesetak studenata. Gledaju me kao da sam nekakva iskopina. Zaslužni za uvođenje tog predmeta u univerzitetsku nastavu jesu profesor dr Aleksandar Jovanović i dr Slađana Jaćimović. Jovanović je shvatio da su teorija, istorija, estetika i praksa iz te oblasti veoma važni za pedagoški rad.
U Zrenjaninu imate dosta poštovalaca i prijatelja…
– Mnogo sam se obradovao kad sam video Šajtinca. Sjajan pesnik, prozni pisac i esejista. Treba ponovo pročitati roman „Lirik klinik”. To je književni prosede koji dolazi iz naših bivših postojanja, amalgam realnog, iracionalnog i sanjanog. Šajtinca sam prvi put govorio u Sali heroja na Filološkom fakultetu. Bio je brucoš. Sedeli su zajedno – on, Zvonimir Kostić i Raša Livada, pisac poeme „Horoskop”, jedne od najvećih koja je ikada napisana. Sećam se Radivojevog izraza kada sam počeo: „Žena mi bela breza…” Kasnije sam je snimio na long plej ploču.
Dosta je vremena proteklo od tada…
– Da, mi smo sada već stari ljudi. To je to, šta da se radi. Sada vam svaka nova godina nije jedna više, nego jedna manje. Istina, u Zrenjaninu mi je bilo veoma drago što je direktor Gradske biblioteke Milan Bjelogrlić Beli, kao onaj profesor srpskog jezika pre 50 godina, nadahnuto, stručno i mudro govorio o toj mojoj misiji. Ali, sve mi se činilo da on to govori o nekom drugom… Bilo mi je jednako drago kada sam čuo i vašu savršenu interpretaciju pisma Tatjane Onjegine. I to je moj uspeh, zar ne? Kao i to što moji bivši studenti, koji su ispit položili, dolaze i dalje na moja predavanja.
Šta trenutno pišete?
– Završio sam roman „Plivaćeš zauvek”, za novosadski „Prometej”. Naš najposvećeniji izdavač Zoran Kolundžija je jedne godine štampao moju knjigu eseja „Homer, Kiklop i Srbi”, a nismo se ni poznavali. Bez sponzora. Evo, već petnaestak godina mu redovno donosim ili šaljem rakiju „Zmijovaču” koju pravim od šljiva u jednom voćnjaku u koji su se naselile zmije. Beremo šljivu sa ribarskim čizmama na nogama. Inače, roman je završni deo trilogije o junacima koji raspadom zemlje u kojoj su rođeni gube sve što imaju, uključujući i sebe.

BRANKA JAJIĆ