PREMIJERA PREDSTAVE „DEČKO IZ POSLEDNJE KLUPE” OPRAVDALA OČEKIVANJA ZRENJANINSKE PUBLIKE

Sve nas intrigira šta drugi rade „iza zatvorenih vrata”

Da li je talenat za pisanje dar ili prokletstvo? Da li se pisac (pesnik) rađa ili ga u velikoj meri oblikuju istorijski događaji, socijalne, ekonomske, kulturne i druge prilike? Da li na stvaranje dela utiče autorovo poreklo, fizički izgled, materijalni i emotivni status, versko, nacionalno, neretko i seksualno opredeljenje? I kao najvažnije, otkako postoji književnost, sa njome i umetnost, nameće se pitanje da li ona može, i da li sme i u kojoj meri biti angažovana, služiti vladarima, ideologijama, načelima, partijama, politici… ili biti ono što se od nje prvenstveno traži – ogledalo društva, svakodnevice, realna, a ne iskrivljena slika stvarnosti.
Komad „Dečko iz poslednje klupe”, španskog dramskog pisca Huana Majogre, koji pokreće ova i mnoga druga pitanja, premijerno je izveden u petak, 26. novembra, na Dramskoj sceni Narodnog pozorišta „Toša Jovanović”. Režija je poverena mladoj rediteljki Tijani Vasić. Kako kaže, veoma joj je zanimljiva činjenica koliko je savremenog čoveka počelo sve više da intrigira šta drugi rade „iza zatvorenih vrata”. Kroz predstavu preispituje odnose u društvu, porodici, braku, školi, među prijateljima, kao i ulogu profesora, za koju se u današnjem društvu zaboravlja da osim obrazovne ima i vaspitnu ulogu.

SVEVIDEĆE OKO
Zrenjaninska publika je zaista dobila kvalitetnu predstavu u kojoj će uživati, ali nakon čije će izvedbe izaći sa mnogim dilemama. Jedna od njih je da li su ljudi uistinu slobodni ili život provode pod nečijim budnim okom. Drugo je pitanje o ulozi umetnosti i njenoj neophodnosti u svetu.
Realizam je u nauku o književnosti uveo termin sveznajućeg pripovedača, čija će funkcija tek dobiti na značaju u savremenim delima. Čitalac iz takvih tekstova stiče utisak da je pisac svim svojim bićem uvek i svuda prisutan. Njegovo oštro oko je poput kamere kojoj ništa ne promiče.
Pišući svoj antiutopijski roman „1984”, Džordž Orvel će otići i korak dalje, aludirajući na fenomen koji će, nažalost, postati deo naše svakodnevice. Iz citata „Veliki brat te posmatra”, proizići će i istoimeni rijaliti program koji će čovečanstvo staviti pod 24 časovni nadzor. Oni, u čijim je rukama moć, moći će putem modernih tehnika da gledaju ljudsku, „životinjsku farmu” koja se odvija pred njihovim očima.
Upravo ovaj motiv Majorga uzima kao polazište drame. Glavni junak, dečak Klaudio, s početka priče društveni autsajder, marginalac i usamljenik željan porodične topline i ljubavi, sa darom za pisanje, postaće svojevoljno marioneta svog profesora i njegovih devijantnih planova.

SAUČESNIK I ŽRTVA
Klaudio na svet gleda drugačije, a njegove oči vide sve. Mladom glumcu Nikoli Mijatoviću ovo je bila debitantska uloga. Našao se pred izazovom da se „ušunja” u porodicu svog druga iz razreda Rafaela Artole. Time je postao njihova senka, video nadzor kome ništa nije promaklo. Mijatović je tokom predstave prelazio put od mirnog, povučenog, uljudnog i druželjubivog momka, do „tihog ubice” koji će svojim postupcima dovesti do velikih promena u životima aktera. Izneo je ulogu do samog kraja, držeći publiku u neizvesnosti i uvlačeći je u priču do te mere da i ona sudeluje.
Profesor književnosti Herman napraviće od svog đaka saučesnika, ali i žrtvu. Zrenjaninci su navikli da Daniela Kovačevića gledaju u velikim projektima i zahtevnim ulogama, a ova je, upravo, jedna od njih. Temperamentan, sa jasnim ciljem šta želi, Kovačević igra čoveka na ivici nerava, koji lako „plane”, ali situaciju donekle drži pod kontrolom. Osoba je čija će mahnita, na momente demonska, namera da ostvari zacrtano dovesti do tragičnih posledica. I sam će postati žrtva sopstvenih nekontrolisanih i nečasnih radnji.
Hermanov lik ne bio bio potpun bez njegove supruge Huane, otresite, neretko patetične i sa razlogom uspaničene i zabrinute žene. Sanji Radišić nije prvi put da se susreće sa ovakvim likovima, te je Huanu dočarala sa velikom lakoćom.

MARIONETE
Milan Kolak je neko ko u predstavu unosi dinamiku i poverene mu role gradi na poseban način. Iako mlad, zrenjaninska publika ga pamti po kompleksnim likovima koje je oživljavao. Ovog puta našao se u ulozi Rafaela Artole – Rafe mlađeg, i pokazao kako se lako transformiše od žrtve do osvetnika. Dejan Karlečik i Nataša Ilin, kao Rafael Artola – Rafa stariji i Ester, poslužili su kao instrumenti kojim Majorga prikazuje špansko (i svako drugo) društvo srednje građanske klase. Njihove uloge su fragmentarne, ali bez kojih priča ne bi bila potpuna.
Dok je Rafa stariji dinamični i energični biznismen i strastveni ljubitelj košarke, Ester je smirena, staložena i na momente veoma pasivna. Uopšte, porodica Artola jednim delom predstave biva skrajnuta. Poput lutaka, marioneta, oživljava pred publikom kada ih Herman i Klaudio, „Đavo i njegov šegrt”, pokrenu.
Scenografija je dosta jednostavna, prati radnju i dočarava rediteljsku zamisao enterijera. Glumci, koji jedan deo komada izvode i na proscenijumu, nisu „zatrpani” scenskim dekorom i dat im je dovoljan prostor za fokusiranje na dramske elemente koji su dominatni.

Miroslava Malbaški
Foto: NP „Toša Jovanović”