(432) Zakon o ulaganjima i uloga lokalne samouprave

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

U Srbiji je krajem oktobra usvojen Zakon o ulaganjima koji bi, sudeći po proklamovanim ciljevima, trebalo da obezbedi toliko neophodne investicije u domaću privredu. Prema ovom propisu, državna intervencija (subvencionisanje investitora) će i dalje biti osnovni mehanizam za njihovo privlačenje. Pri tome, ne može se kao adekvatno oceniti rešenje da se o dodeli podsticajnih sredstava „pita” jedno vrlo centralizovano telo (Savet za ekonomski razvoj), koje će činiti samo pet predstavnika državnih organa. U tom smislu, opravdano se pojavila bojazan u vezi sa objektivnošću odlučivanja u postupku dodele javnih sredstava privatnim kompanijama.
Ono što iznenađuje jeste i član 11 Zakona. U njemu piše da će se za ulaganja od posebnog značaja predlog dodele državne pomoći donositi bez objave javnog poziva(?!) Ako se smatralo da je u ranijim godinama (dok su subvencije za nova radna mesta administrirane u SIEPI) postojala određena diskreciona moć u rukama kreatora ekonomske politike, onda se ovim rešenjem svakako načinio samo krupan korak ka centralizaciji odlučivanja i dodatnom jačanju diskrecione moći donosioca odluka. Kada je u pitanju kreiranje povoljnog poslovnog ambijenta na lokalnom nivou treba uočiti da se Zakonom o ulaganjima dodeljuje značajna uloga lokalnim samoupravama (LS). Međutim, u praksi se često javlja situacija da određene usluge nisu u isključivoj nadležnosti LS, već da su neke „više instance” (pokrajinski i/ili republički nivo) zadužene za izdavanje određenih saglasnosti, dozvola itd. U tom smislu je šteta što novim rešenjem nije predviđena obaveza da se identifikuje „tačka” u kojoj dolazi do zastoja u administraciji. To je moglo biti urađeno tako što bi se odgovornom smatrala ona institucija koja je nosilac javnog ovlašćenja za konkretnu aktivnost, a koja kasni sa realizacijom svog zadatka. Rezonovanje da je lokalni nivo odgovoran za brzinu administracije upućuje na zaključak da zakonodavac nije u dovoljnoj meri uvažio činjenicu da ostala zakonska i druga regulatorna rešenja nisu dovoljno decentralizovana. Nadležnost i odgovornost za poslove lokalnog ekonomskog razvoja, odnosno za vođenje jednog kompleksnog postupka kao što je realizacija investicionog projekta jeste oblast kroz koju se u punoj meri prožima pitanje decentralizacije. Nije moguće od lokalne administracije očekivati ažurnost i brzinu, ukoliko su joj nadležnosti za određene upravne poslove uskraćene, odnosno ukoliko su brojne nadležnosti povezane sa realizacijom nekog ulaganja još u velikoj meri centralizovane.
Koliko je opravdano donošenje ovakvog zakona – pokazaće vreme. Prethodna iskustva nas uče da mnogi dobro osmišljeni propisi nisu zaživeli, odnosno imali su samo delimičnu primenu. Prevođenje impresivno navedenih ciljeva Zakona u realne mogućnosti zadužene za njegovu primenu obevezuje da usvoje nepristrasan i visoko profesionalan pristup u radu.