DUŠKO MATIĆ POSETIO JE BROJNE EGZOTIČNE DESTINACIJE NA KOJIMA JE ZABELEŽIO ZANIMLJIVE, NEPONOVLJIVE DETALJE

Na krovu sveta kao kod kuće

Ljubav prema fotografiji rodila se još kada sam bio učenik osnovne škole, a za to je „kriv” moj nastavnik opštetehničkog koji je držao i foto-sekciju. Bio je to moj prvi susret sa negativima, fotoaparatima, razvijanjem fotografije, ta magija me je već tada opčinila. Posebna draž bila je u neizvesnosti. Nisam imao uvid šta sam napravio dok ne razvijem film. Danas je sve moderno, drugačije, lakše.

MAGIČNI SVET FOTOGRAFIJE
Tako Duško Matić započinje svoju zanimljivu priču kako je fotografija postala sastavni deo njegovog života i kako je noseći foto-opremu obišao egzotične destinacije o kojima mnogi samo sanjaju. Bio je u Nepalu i na vrhovima Himalaja, Aljasci, Mon Blanu, Kavkazu, Araratu. Osvojio je najviši vrh Južne Amerike – Akonkagvu i posetio zagonetna mesta u Africi. Bio je dopisnik Radio televizije Srbije (RTS) i sa Jovanom Memedovićem, autorom emisije „Sasvim prirodno”, dospeo i do najzabačenijih mesta.
Prve filmove, još kao osnovac, nosio je kod foto „Šuntića”, a pohvale koje je dobijao dodatno su ga motivisale da se upusti u svet fotografije. Za svoj rad dobio je brojne značajne nagrade i priznanja, izlagao je u svom gradu, ali i šire.
– Neki prijatelji su me smatrali čudakom, ali mene je to privlačilo. Želeo sam da trenutke koje vidim zabeležim i sačuvam. Presudno je poznanstvo sa mojim sadašnjim kumom, Ivanom Pančićem, vrhunskim fotografom i Jovanom Drndakom Njegovićem, od kojih sam mnogo naučio. Razgovarali smo o tehnici, opremi, negativima, slajdovima. Konsultovali smo se, a i divno sarađivali. Radili smo crno-bele i kolor fotografije, pejzaže, aktove, sportska dešavanja. Beležili smo sve što smo videli. To nije bilo samo slikanje političkih ili drugih svakodnevnih događaja. Trudili smo se da to budu umetničke fotografije – objašnjava Duško Matić.

UVEK NAORUŽAN STRPLJENJEM
Kasnije, kada je položio vozački ispit, otvorila mu se mogućnost da putuje. Odlazio je na skrivena mesta, daleko od ljudi. Morao je da bude i naoružan – strpljenjem. Nije mu bilo teško da bude na terenu u najranijim jutarnjim časovima i noću, u sumrak ili suton kada priroda stvara čarobne boje. Za umetničku fotografiju podnosio je niske temperature, kako bi „uhvatio” trenutak zimske idile.
– Posebno su me privlačili salaši. Do mnogih nije bilo puta, pa sam išao pešice. Danas skoro da ih nema, ili su srušeni ili drugačije izgledaju. Fotografije koje sam tada načinio su poput vremenske kapsule koja može da vas vrati u prošlost i verno dočara kako je nešto izgledalo – kaže naš sagovornik.
Upravo je album koji je uvek nosio sa sobom odigrao presudnu ulogu u njegovoj karijeri. Zahvaljujući njemu postao je dopisnik RTS-a, kasnije i snimatelj ove medijske kuće koja ga je obučila i pripremila za sve što ga je čekalo.
– Fotografije su doprle do čelnih ljudi i otvorile mi vrata u svet. Putovao sam na Aljasku, Severni pol, Kilimandžaro… Mogao sam da uzmem globus i pokažem prstom gde želim da idem – i bio sam tamo. Posebno draga uspomena i retkost koju sam zabeležio, iako tehnički loša, je deo lobanje Jetija – snežnog čoveka, koju sam fotografisao u jednom manastiru na Himalajima, u selu Khumjung na skoro 4.000 metara nadmorske visine. Imao sam samo dva minuta da taj prizor ovekovečim, i uspeo sam – priča Matić koji je Nepal i Himalaje posetio osam puta i, kako kaže, na „krovu sveta” se oseća kao kod kuće.

NEKADA REČI NISU DOVOLJNE
Civilizacija na najvišem planinskom masivu na Zemlji, prema njegovim rečima, se u pojedinim segmentima ne razlikuje od naše, posebno kada je reč o religiji. Monasi takođe nose brojanice sa 33 čvorića kao i kod nas, a pogrebni običaji su dosta slični. U selima koja su iznad 5.000 metara nadmorske visine ljudi na tradicionalan način, sa volovima, seju krompir.
– Himalaje sam prvi put gledao na filmu i poželeo da ih vidim. Nakon prve posete počeo sam da organizujem ekspedicije, vodim prijatelje i sve zanteresovane. Doživeli su isto što i ja. Sa druge strane, oni koji žive na visinama koje skoro dodiruju nebo i o kojima možemo samo da sanjamo, imaju svoj svet. Nema tuča, svađa, ratova. Ne ubijaju životinje, ne seku zdravo drveće, već ga poštuju. Nekada reči nisu dovoljne da bi se to opisalo. Jednostavno, mora se tamo otići i doživeti – kaže ovaj Zrenjaninac kojeg su meštani sela podno Himalaja zavoleli i prihvatili kao prijatelja i dodaje.
– Prosto me obožavaju jer sam pola metra viši od svih njih (osmeh) a prija im i moj vedar duh. Ne vole negativne i namrgođene ljude.
Iz zemlje „snega i leda” Matić i članovi ekspedicija u kojima je bilo dosta Zrenjaninaca, nose najlepše uspomene. Pamte teške trenutke, izazove i iskušenja kada se čovek lomi da li da nastavi dalje i iz dubine svog bića izvlači poslednju snagu.
– Kada imate priliku da se u sred tamne i oblačne noći, snega, zime, u strahu od lavine, na 5.500 metara visine, natovareni opremom, nađete pod otvorenim nebom i kada je iznad vas milijardu zvezda koje svetle čarobnim sjajem, osećaj je neverovatan. Bukvalno vidite Mlečni put, prepustite se i pamtite – priča naš sugrađanin.
Mnogo veći izazovi bili su pred njima na Aljasci, kada su krenuli u osvajanje Mekilija – najvišeg vrha Severne Amerike (6.200 metara) gde su prepreke bile teže, a borba sa surovom prirodom ispitivala krajnje granice ljudske izdržljivosti.

KAO INDIJANA DŽONS
– Nema vode! Struje! Nema ničega! Ako hoćeš da piješ moraš da istopiš sneg, ako hoćeš da jedeš – snađi se za hranu. Temperatura pada na minus 40 stepeni. Morao sam da ponesem dosta baterija i kartica, jer nisam imao gde da ih dopunim. Avion nas je ostavio na glečeru i došao posle 20 dana… Ostalo je preživljavanje. Na leđima sam nosio 35 kilograma neophodne opreme i isto toliko na sankama. Vazduh je posebno težak i oštar i dosta je otežavao situaciju. Dok zastaneš da slikaš i zakasniš, ekipa ode i potrebno je dodatne snage i energije da ih stigneš. Ljubav prema fotografiji je ta koja daje snagu i ruši sve prepreke, uz psihičku, fizičku i mentalnu snagu bez koje je ovakav put uzaludan – obajšnjava Matić koji je na putovanjima iskusio ekstreman život, ali i spoznao kakvi su ljudi i na šta su sve spremni.
Nisu predeli okovani snegom i ledom jedina mesta na kojima je Duško Matić kročio. Obišao je 2009. godine Masai Mara, selo u jugozapadnoj Keniji. Ime je dobilo po reci Mara i narodu Masai; autohtonom stanovništvu. Stigao je i do Ngorongoro kratera u Tanzaniji, gde kako kaže, ima svih vrsta životinja osim žirafa.
– Jezik Masai naroda je svahili. Pojedinci razumeju engleski, to je više „Tarzan ingliš”, žargonski. Upoznao sam se i sprijateljio sa poglavicom plemena Sankale, poznatih kao veliki ratnici. Sedeo sam sa njima uz vatru i razgovarao. Osećao sam se kao Indijana Džons. Njihovu kulturu i običaje, koji su nama čudni i nezamislivi, dobro sam upoznao, a njima sam govorio o svojoj zemlji – priča on i dodaje da su lica ovih ljudi posebno zanimljiva za fotografisanje i da je upravo među njima napravio najlepše portrete.

Miroslava Malbaški
Foto: Duško Matić – privatna arhiva

  • SNALAŽLJIVOST JE NAJVAŽNIJI SAPUTNIK
    Sa Jovanom Memedovićem posetio je planinski venac Pamir i razna mesta u Aziji, što je posebna priča u Matićevoj biografiji.
    – Sreli smo se na mojoj izložbi u Subotici kojoj je prethodio konkurs. Bio mu je potreban snimatelj sa iskustvom koji ne zna za strah, siguran, pouzdan, odgovoran. Odradili smo probne terene, njemu se to dopalo i u novembru 2007. godine ošli smo u Tadžikistan, Kirgistan i predele na granici sa Avganistanom, o čemu bih mogao da pričam danima. Putovanje koje je trajalo 20 dana smo „izgurali” starim džipom koji je nezamislivo trošio ulje, spavali smo u jurtama – mongolskim kružnim šatorima sa gornjim otvorom, jeli šta smo stigli. Osim svih lepota nailazili smo i na probleme, što je neminovnost, a iz neprilika smo se izvlačili srećom, uz pomoć dobrih ljudi, kako smo znali i umeli. Snalažljivost je, možda, i najvažniji saputnik u svemu – ispričao je Matić i dodao da je probao najrazličitije vrste mesa, voća, povrća, dok pivo od banane navodi kao najgore, kao i da, istražujući planetu, skrivene i nedostižne predele, nije zaboravljao Banat i svoj Zrenjanin gde se uvek rado vraćao.