GLUMAC LJUBIŠA MILIŠIĆ ULOGAMA U ZRENJANINSKOM TEATRU VIŠE OD DVE DECENIJE OSVAJA PUBLIKU

Pozorište je moj prostor za igru

Tranzicija `90-ih je sve usporila, a ono što je bivalo ispred nas otežavalo je stanje u kulturi. Sada, 24 godine kasnije, mislim da smo u ozbiljnom problemu

Dramski put počeo je da utire na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u poslednjoj klasi koju je iškolovao glumac Branko Pleša. Kikinđanin Ljubiša Milišić, suprug Nataše Milišić, glumice lutkarskog ansambla Narodnog pozorišta „Toša Jovanović” od 1997, priključuje se teatru i postaje deo dramske scene. Od tada, pa do danas, osvaja i fascinira publiku u gradu, ali i šire, igrajući najrazličitije role i oživljavajući mnogobrojne karaktere.
Zrenjaninci su ga upoznali u predstavi „Draga Jelena Sergejevna”. Potom su se nizale uloge u najboljim dramama domaćeg teatra: „Antigona”, „Spaseni”, „M70”, „Skapenove spletke”, „Bogojavljenska noć”, „Ukroćena goropad”, „Sutra će biti bolje”, „Govorite li australijanski”. Našao se u Majerinoj predstavi „Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina”, a glumio je i u „Iza kulisa”.
Gledaoci ga pamte kao Džeraju Džipa u „Čovek je čovek”, Lopahina u Čehovljevom „Višnjiku” i sveštenika u „Romeu i Juliji” Nikole Zavišića. Osnivač je i direktor Novosadskog novog teatra od 2008, koja ima status prestižne ustanove kulture.
Za naš list Ljubiša Milišić govori o najnovijim projektima, stanju u kulturi, inspraciji, ulogama.

                                                  Kao Džanda u seriji ,,Kalkanski krugovi“

„Kalkanski krugovi” obarali su rekorde gledanosti i oduševljavali publiku. Kako ste se vi snašli na ovom terenu?
– Bilo mi je veliko zadovoljstvo kada me je produkcija „Firefly” pozvala. Čitajući tekst Đorđa Milosavljevića, jednog od naših najboljih scenarista, video sam da je celokupna priča interesantana, dobro „skrojena” i drugačija. U razgovoru sa Milanom Karadžićem, sa kojim nisam ranije sarađivao, ali sam znao šta zahteva od glumaca, naišao sam na veliko razumevanje. Pre svega je sjajan pozorišni reditelj i tu smo se odmah „našli”, jer govorimo istim jezikom.
Ekipa koju su predvodili Žarko Laušević, Vojin Ćetković, Milutin Mima Karadžić, ali i mladi glumci pred kojima je sjajna karijera, je „zasukala rukave” i ozbiljno radila više od tri meseca. Snimanje u selu Jelovik, na obroncima Bukulje blizu Aranđelovca, pamtiću kao divno iskustvo. To što je serija odlično propraćena me ne čudi, jer sam video u startu, da se pravi nešto neobično za ove krajeve, što će publiku „zakucati” za male ekrane. To se i dogodilo.

Poveren vam je lik Džande koji je ostao zapažen. Po čemu se on razlikuje od ostalih?
– Serija bi se mogla okarakterisati kao „Twin peaks” na srbijanski, šumadijski način. Rad na ovakvom projektu dao mi je priliku da isprobavam svoje moći i mogućnosti pred kamerama. Uloga Džande je nova, veća i drugačija od prethodnih. Došla je taman na vreme, jer sam u prethodnom periodu „pekao zanat” i bio pripremljen. Gradnji lika pristupio sam profesionalno, kao što sam to i ranije činio. Kockice su se složile i Džanda je dobio svoje mesto u celoj priči.

Publika je sa posebnom pažnjom pratila mini-seriju „Porodica” koja govori o burnim vremenima i smeni vlasti. Kakva su bila vaša očekivanja?
– Mislim da je došlo vreme da se rade serije koje govore o staroj, ali i novijoj nacionalnoj istoriji i krupnim, tektonskim događajima – poremećajima, koji su uticali na današnju sliku Srbije. Gde će nas sve to odvesti, ostaje da vidimo. To što se dešavalo s kraja 80-ih godina, pa do početka 2000-ih je jedan ozbiljan period i smatram da mlađe generacije, koje su tada ili kasnije rođene, kroz ovakve serije, mogu i treba da se upoznaju sa svime što se dešavalo.
Po mom skromnom mišljenju „Porodica” je dosta dobro urađena. Nije se stavljala ni na jednu političku stranu i faktografski je prikazala događaje koji staju u tri – četiri dana pred Miloševićevo hapšenje. Moja uloga nije velika, ali sam imao jednu interesantnu reminiscenciju. Kada sam bio u vojsci 1999/2000, kao vojnik gardijske brigade, obezbeđivali smo taj objekat. Nisam bio tamo kada je bilo samo hapšenje, ali mi je teren bio više nego poznat. Osvežilo mi je sećanja na sva politička dešavanja.

Koliko su se promene koje su tad potresle Srbiju odnosile na stanje u kulturi? Kakva je situacija danas?
– Odgovor na ovo pitanje zahteva jednu dublju analizu. Kada smo završavali Akademiju `97, profesor Pleša nam je rekao – pripremajte se da budete glumci 21. veka. Već tada je uvideo sa kojim problemima ćemo se susretati. Proizašli su iz pomenutog perioda. Morali smo da se snalazimo, tragamo za angažmanom, sami pravimo predstave. Tranzicija 90-ih je sve usporila, a ono što je bivalo ispred nas otežavalo je stanje u kulturi.
Sada, 24 godine kasnije, mislim da smo u ozbiljnom problemu. To su posledice tranzicije koja predugo traje. To što je kultura skrajnuta, sa njom i obrazovanje, što se sad i te kako vidi, dovodi do toga da društvo treba ovim problemom da se ozbiljno pozabavi, a kultura može mnogo da doprinese. Uvek optimističan, nadam se boljem ekonomskom prosperitetu i prestanku borbe za opstanak.


Nisu vas mimoišli ni najveći TV projekti „Senke nad Balkanom”, „Močvara”, „Vojna akademija”, „Šifra despot”, „Ime naroda”. Koliko su reditelji i glumci uspeli da pomere granice i kvalitetom nas približe svetskoj kinematografiji?
– U zadnjih par godina imao sam dosta posla i ne mogu da se žalim. Hiperprodukcija koja se trenutno dešava polako donosi i kvalitet, a ne samo kvantitet. Sviđa mi se što šansu sve više dobijaju mladi glumci, reditelji, producenti. Ponekad, čini mi se, fali dobrih scenarija. Kada sve sagledamo, pomenute serije nas stavljaju u red evropske, pa i svetske kinematografije. Region i naše govorno područje su osvojile, ostaje da se „širimo” dalje. Serije koje je radio Nikola Pejaković „Meso” i „Kosti” su meni lično vrhunske, kao i Bjelogrlićeve „Senke nad Balkanom”.

Šta za Vas znači gluma i zašto ste se opredelili za ovaj poziv?
– Gluma je za mene, u početku, bio beg od stvarnosti i života, a to je bio period devedesetih. Sklanjao sam se na probe amaterskog pozorišta i taj svet me je zamađijao. Kasnije, na Akademiji, profesor Pleša i pojedini reditelji su me ubedili da je gluma igra. Omogućava nam da se beskrajno igramo, ne razmišljajući o krajnjem ishodu, već o tome da se zabavljamo, grešimo, popravljamo i uživamo u stvarima koje nas čuvaju od svakodnevnih dešavanja, a istovremeno nas vraćaju na osnovne i bitne stvari.
Baviti se pozorištem stiče se privilegija da se bavimo klasicima, velikim piscima, ljudskom mišlju u njenom najboljem izdanju od kada je pisane i izgovorene reči na sceni. To je velika stvar koja ispunjava naše biće i omogućava nam da razumemo svakodnevna dešavanja na pravi način.

Koliko je Zrenjanin plodno tlo za preispitivanje sebe i pronalaženje inspiracije za uloge?
– Folklor, bogato i šaroliko kulturno nasleđe svakako doprinosi. Čovek, ako se okrene, iz komšiluka može da „iskopa” mnoge velike stvari. Setimo se samo Zorana Petrovića i priče o Sakulama. Na tome pozorišni čovek može da ostane 20 godina, da ima nepresušnu inspiraciju, da bude gledan u Banatu, a i širom sveta, jer su Banaćani poznati kao svetski ljudi.

Šta Vas najviše inspiriše – pozorište, film ili serije?
– Zapravo, još uvek pozorište, mada me je „zarazila” igra ispred kamere u serijama i filmovima. To su dva različita sveta koji jedno daju, drugo oduzimaju. Ipak moja prava inspiracija je pozorište iznad svega.

Po čemu pamtite profesora Plešu? Šta je najvažnije što vam je ostavio u amanet?
– Branko Pleša – veliki stvaralac i jedan nepravedno, u široj javnosti zaboravljen ne samo glumac, nego reditelj, pozorišni mislilac i inovator koji je ostavio neizbrisiv trag. Bio je ispred svog vremena. Donosio je nove ideje i pravce u glumačkom izražaju, ali se uvek oslanjao na tradicionalne vrednosti kalsičnog teksta i reči i to je preneo i na nas.
Presudna stvar koju nam je usadio je pozorišna etika; ponašanje na sceni i van nje. Naučio nas je i da se ne plašimo prepreka i oteževajućih okolnosti, već da idemo u susret problemima.

Po čemu pamtite najbolje vreme, a šta su bili (i danas su) najveći izazovi sa kojima se zrenjaninsko Pozorište suočava?
– Najbolji period koji je, nažalost, kratko trajao jeste kada smo 1997-98. došli Nataša Ilin, Aleksandar Bogdanović, Jugoslav Krajnov i ja. Primio nas je tadašnji direktor Dragan Rajačić, pasionirani pozorišni akter. Reditelji, predstave, način biranja repertoara bili su na zavidnom nivou.
Imali smo, zajedno sa njim, ogromnu ambiciju i snagu da stvaramo teatar ispočetka. U umetničkom savetu sedeli su Vida Ognjenović, Radivoj Šajtinac i mnoga velika imena. Da je takav način vođenja jedne umetničke kuće potrajao, danas bi ono, siguran sam, bilo bolje od Somborskog.

Mnogi kažu da je zrenjaninska publika specifična i da joj je teško „udovoljiti”. Da li se slažete sa ovom konstatacijom?
– Ne bih rekao da je specifična. Moje zapažanje jeste da se ona menja. Bila je homogena, zatvorena. Dolaze nove generacije. Posledice nekontinuiranog, dobrog rada se osete, a razloga je mnogo. Nekada smo imali četiri-pet dramskih, tri-četiri lutkarske premijere. Bilo je novca za produkciju, dobre reditelje, fantastične tekstove, međunarodnu saradnju, putovanja, gostovanja. Sve je to činilo kvalitet. Tome doprinose obe scene (za decu i odrasle) koje su pod istim krovom.
Dešavalo se i to da naši lutkari odgajaju publiku koja, kasnije, ne želi da gleda predstave domaće dramske scene, nego ide za Beograd i Novi Sad. Veliku ulogu u svemu igra Festival profesionalnih pozorišta Vojvodine, koji bi trebalo da ostane ovde zauvek i stvara pravu publiku. Taj odnos mora da se prati i posebno vrednuje.

Miroslava Malbaški

Foto: Produkcija ,,Firefly“, Uroš Stepanov i arhiva NP ,,Toša Jovanović“

Neke od predstava u kojima je igrao Ljubiša Milišić