IVICA PETROV, DIREKTOR MUZIČKOG CENTRA „BOLERO” I ĐORĐE DAMJAN NASTAVLjAJU ZAJEDNO PUTEVIMA MUZIKE

Deda i unuk spajaju energiju i ujedinjuju je sa publikom

Na 25. susretu dece Evrope, „Radost Evrope”, od 1. do 6. oktobra, u Beogradu, učestvovali su i mali muzičari iz Zrenjanina, članovi Muzičkog centra „Bolero”. Devojčice i dečaci sa dirigentom i direktorom „Bolera” Ivicom Petrovim, prošlog petka su bili u defileu sa domaćinima i gostima iz gotovo cele Evrope. Dečja parada se protegla Terazijama, Knez Mihajlovom, sve do paviljona „Cvijeta Zuzorić”, a na četiri usputna platoa izveden je program.
U koloni budućnosti Evrope, buket od latica iz Rumunije, Češke, Makedonije, Letonije, Rusije, Belorusije, Poljske, Kipra… Najdraži gosti Beograda, sa svojim domaćinima, proslavili su Svetski dan deteta, oplemenjujući pesmom, igrom, maštom, dobrotom i kreativnošću, nove prostore druženja. Ovako počinje tekst objavljen u listu „Zrenjanin” pre više od 20 godina, koji potpisuje autorka ovog intervjua. Kada se dešavao navedeni događaj, Đorđe Damjan se nije ni rodio, a sada diriguje Popularnim orkestrom „Frank Sinatra”. I već ga mladi muzičari zovu maestro, kao što njegovog dedu Ivicu Petrova zovu gotovo ceo život. Zajedno nastavljaju priču o muzici, a letos su u sklopu „Banatske bajke”, zajedno sa gostima svih generacija, atmosferu u vremenu virusa korona učinili lepšom i humanijom.

Kako događaj od pre toliko godina, o kojem je sa puno ljubavi, topline i hvale pisala naša slavna književnica Jara Ribnikar, vidi Ivica Petrov, kakve su emocije?
– U tim teškim trenucima, zbog bombardovanja naše zemlje 1999. godine, naša škola „Bolero” je imala koncert na Košutnjaku u Beogradu, koji je snimala RTS televizija, a putem satelita ga je gledala cela Evropa. Pohvale su stizale sa raznih strana, a milioni ljudi su imali mogućnost da vide i čuju šta ta talentovana i pametna deca iz Srbije imaju da pokažu svetu. Koncert je videla i književnica Jara Ribnikar i kao da je pronikla u moju dušu i u potpunosti shvatila šta smo deca i ja pokazali Evropi.

Kakvo muzičko iskustvo dele deda i unuk?
– Ivica: Čitav moj život je protkan muzikom – sviranje u mnogim orkestrima (Filharmoniji na Akademiji, KUD- u „Branko Krsmanović”, samostalno muziciranje – 1 KAO 5), u proteklih 50 godina aktivira me i danas. Veliko iskustvo delim sa unukom Đorđem, koji svira više instrumenata. Prošle godine smo imali niz koncerata, kako u Gradskoj bašti, tako i prilikom obeležavanja jubileja.
– Đorđe: Odmalena pratim rad svoga dede. Sa tim rastem, to živim, te sam i ja nastavio njegovim putem. Tako sam nedavno sa vršnjacima osnovao orkestar „Frank Sinatra”. Uživamo da radimo zajedno, da se družimo dok nešto lepo stvaramo.
Na naše veliko iznenađenje, ali i radost, osvojili smo i Gran pri – laureat, na prvom takmičenju na kojem smo učestvovali, Internacionalnom festivalu „Sopravista” u Italiji, krajem prošle godine. Osvojili smo i glavnu nagradu, kotizaciju od 500 evra i učešće na mnogim festivalima u Italiji, u različitim gradovima do kraja 2022. godine. Nažalost, zbog situacije kakva jeste, nismo trenutno u mogućnosti da se okupljamo i vežbamo zajedno, a za sada nemamo ni sredstva za putovanja.
Odlučio sam da ovo vreme iskoristim za rad na novim aranžmanima, da pozovem i predstavim se kolegama iz Novog Sada i Beograda i da zajedno spremimo koncert. Makar onlajn čim dozvoli situacija da izvedemo nekoliko kompozicija uživo.

Ko je ,osim dede, još uticao na tvoje muzičko razvijanje?
– Najviše volim da sviram sa dedom, ali uživam i u zajedničkom muziciranju u većim sastavima. Tu ljubav su mi ulili profesori sa kojima sam sarađivao i od kojih i dalje učim: prof. Dragana Damjan, moja majka. Pevao sam u horu Muzičkog zabavišta kao solista; prof. Vesna Nemčev u čijem Gudačkom orkestru sam svirao violinu; prof. Marko Pejčić, kod kojeg sam kratko pevao u „Supernovi”, ali i nastavio saradnju vezanu za muziku; prof. Branislav Gagić, kod kojeg sviram u Duvačkom orkestru saksofon i perkusije i drugi. Profesorka Ana Aleksić Šajrer je imala značajnu ulogu u razvijanju mojih interesovanja, ambicija, volje i želje za radom u grupi jer smo sa njom učestvovali u mjuziklima i osvojili nagradu. Svi ti ljudi imaju ogromnu energiju, sposobnost da pokrenu „mač u kamenu” sa lakoćom samo njima svojstvenom. Muzička iskustva sa njima i dedom su mi dragocena – shvatio sam moć zajedničkog muziciranja i zauvek se u to zaljubio.

Šta vas je obojicu usmerilo na put muzike?
– Ivica: U odabiru bilo koje profesije, postoji presudni trenutak kada se opredeljujemo za ono što ćemo raditi celog života. Prvu svoju harmoniku dobio sam sa pet godina, što je bilo poučno da i sam počnem da muziciram po sluhu, uz majčinu pomoć. Godinu – dve kasnije, imao sam prilike da uživo čujem neke orkestre, što je uticalo i da upišem Muzičku školu u Zrenjaninu.
– Đorđe: Odmalena sam bio između dve profesije na slovo „m” – medicine i muzike. Sa jedne strane doktorska porodica, a sa druge muzička. U sedmom razredu osnovne škole, svirao sam violinu kao solista uz hor niže škole, na koncertu u zrenjaninskoj Katedrali. Tada je moj tata, koji je lekar, nakon dugog aplauza, rekao mami koja predaje stručno teorijske predmete u Muzičkoj školi: „Naš sin ne bi smeo da izgubi ovo bogatstvo koje mu se pruža”. Ne zato što sam ja to fenomenalno svirao, možda je bilo i prosečno, nego zato što je shvatio koliko svi mi učesnici, kao i publika, uživamo u onom što proizvode mali ljudi zajedno.

Šta je muzika za svakog od vas?
– Za obojicu je muzika potpuno „zadovoljenje duše” – neograničena sreća i pozitivna energija koja se deli nesebično sa svima.
Koji repertoar svaki od vas neguje?
– Ivica: Završio sam Muzičku akademiju u Beogradu, gde sam svirao isključivo klasičnu muziku, samostalno ili u orkestru, zatim u KUD – u „Branko Krsmanović”, gde smo izvodili „bisere” narodne muzike, a kao samostalni umetnik sam svirao sve žanrove muzike.
– Đorđe: Meni je jako žao zato što muzika mog doba nije kvalitetna, ali ja se borim svim silama protiv toga – slušam, biram i pratim, između ostalog, džez muziku, samostalno i sa orkestrom, popularnu klasiku, kako je ja nazivam, od opere, do filmske muzike…

Šta je u muzici najlepše, a šta najteže, s obzirom na potrebu svakodnevnog vežbanja i truda?
– Baš zanimljivo pitanje. Još kao sedmogodišnji dečak, moj unuk Đorđe, je spontano nastupao sa mnom. U početku sa udaraljkama i kao pevač, a kasnije i sa violinom i saksofonom. Bio sam iznenađen kada sam na jednom koncertu na pozornici video natpis „Deda i unuk”. Đorđe je smislio i od tada se tako zove naš ansambl. Energiju iskustva i mladosti nesebično delimo sa publikom, koja često i sama učestvuje u našem programu. Uživamo i kada vežbamo.

Koji muzički događaji su najupečatljiviji u muzičkoj karijeri Ivice Petrova?
– S obzirom na to da se moje muziciranje odvijalo u više žanrova – klasična, izvorna narodna u KUD – u „Branko Krsmanović”, kao i samostalno muziciranje u proteklih 50 godina, u najdubljem sećanju su mi nastupi: Svetski festival u Moldaviji (88 zemalja), zatim moji samostalni nastupi u Grčkoj (Krf i Tasos), u Kanadi, blizu Nijagarinih vodopada, sa orkestrom moga brata od tetke, u Budimpešti sa „Bolerom”, kao i naši koncerti na Kolarcu sa Akademskom filharmonijom, i naravno nedavni koncerti sa mojim unukom.

O čemu sanja Đorđe Damjan?
– Prelomni trenuci u životu svakoga od nas su kada pravimo značajne izbore u životu, pa tako i kojom ćemo se profesijom baviti. S obzirom na to da sam ja već sad izabrao svoju profesiju (učenik sam Muzičke škole) i da vodim svoj orkestar „Frank Sinatra”, moj san se polako ostvaruje. Sanjam da postanem poznati kompozitor i dirigent i da kao moj deda stvaram i širim pozitivnu energiju oko sebe.

Koja je poruka svakog od vas – od Ivice mladim umetnicima, od Đorđa svojim vršnjacima i onima koji nameravaju da se bave muzikom?
– Ivica: Poznata je izreka da je put do uspeha 90 odsto rad, a 10 odsto talenat, što znači da bez truda i rada nema uspeha, to jest: ljubav, talenat, rad i istrajnost dovode do ostvarenja svakog sna.
– Đorđe: Na osnovu mog dosadašnjeg bavljenja muzikom, shvatio sam da se muzika u bilo kom žanru deli na kvalitetnu, dobru, i često nekvalitetnu (šund) muziku. Poruka mojim vršnjacima jeste da slušajući muziku iz raznih žanrova prihvate onu koja ih istinski ispunjava i čini ih boljim i srećnijim. Mocart je jednom prilikom rekao: „Ako bi Vam moja muzika činila veliko zadovoljstvo ja bih bio uvređen i nesrećan, jer moja muzika treba da vas učini boljim nego što jeste”.

Na koji način je porodica podrška vama, u životu i u muzici?
– Ivica: Kao u svakoj profesiji i u umetnosti, podrška porodice je veoma bitna.
I kao što čarolija zvana muzika predstavlja jedan veliki sklad, tako i taj sklad u porodici, kao i celom društvu, čini čitav svet boljim, srećnijim i uspešnijim. Nesebičnu podršku imamo od svih članova porodice – ja od supruge Dragice, koju sam i upoznao zahvaljujući muzici 1971. godine, od ćerki Ivane i Dragane koje su, takođe, akademski muzičari, i od zetova Nikole i Igora koji se sasvim dobro nose sa našim načinom umetničkog života. S druge strane Đorđe od svih nas, svojih roditelja i druge babe i dede, Savete i Đorđa Damjana. Svog unuka jedinca nesebično prate u njegovim željama i nastojanjima da izraste u velikog umetnika.

Branka Jajić
Foto: Privatna arhiva Ivice Petrova i Đorđa Damjana