JELENA POPRŽAN, VIOLISTKINjA I KOMPOZITORKA, O STVARALAŠTVU, ISKUSTVU SA NASTUPA, PREDSTAVI „ZRENjANIN”, ZRENjANINU…

Njena muzika osvaja svetNjena muzika osvaja svet

  • Moja iskustva su svuda dobra, primećujem da ljude iznenađuje posebno i netipično. Svoju muziku nikad ne bih takvom definisala, ali to je ono što publika uvek kaže posle koncerta, tako da sam prihvatila da je
    nešto posebno – kaže naša sagovornica

Talentovana umetnica, rođena u Novom Sadu, a odrasla u Zrenjaninu i školovala se u zrenjaninskoj Muzičkoj školi, studirala je klasičnu violu na Akademiji u Beogradu. Kasnije je svoje studije nastavila uporedo i na Akademiji u Gracu (Austrija), gde je završila master studije 2011. godine. Od 2009. godine radi samostalne projekte. Prvi je bend „Catch-Pop String-Strong” sa čelistkinjom Rinom Kačinari iz Prištine koju je upoznala u Gracu, a potom su usledila još dva benda „Sormeh” (Golnar Šahjar i Mona Matbu Rajhi iz Irana) i „Madame Baheuh” (Maria Petrova BG, Ljubinka Jokić BiH i Lina Neuner AT).
Osim što piše muziku za svoje bendove za koje se zna širom sveta, Jelena komponuje i pozorišnu muziku. Nju smo nedavno zatekli u studiju zrenjaninskog Pozorišta, gde je pisala muziku za predstavu „Zrenjanin”, čija je premijera zakazana za 25. maj. Sa njom razgovaramo o muzičkim ostvarenjima, iskustvima sa nastupa i šta oseti kada pomisli na Banat.
Da li možeš da opišeš muziku koju izvodiš sa svojim bendovima?
– Bendove sa kojima radim je, navodno, teško definisati. Svaka od nas ima svoju muzičku pozadinu koju je unela u muzički dijalog. U tome leži specifičnost i treba tako da bude, i drago nam je da smo u tome uspele. Rina i ja smo studirale klasiku, tako da imamo tog znanja i umeća. Ljubinka unosi rok, Lina i Maria džez. A i ja sam od Zrenjanina devedesetih godina „pokupila” dosta rokenrola i ludila, od Zrenjaninskog kamernog orkestra preko „Gluvih kučki” do „Rascepa” (smeh). Pišemo sopstvene kompozicije u kojima osim ovih, ima teatralno-kabaretskog momenta ali i tradicionalnih elemenata, pa nas zbog toga svrstavaju u vorld mjuzik (world music). Skoro sam nastupala u Peruu sa „Catch-Pop String-Strong” pa sam jednog novinara sa BBC-a pitala kako bi definisao naš duo, a on je rekao klasični džez-rok-kabare duo.
Članovi benda su isključivo žene. Da li je to koincidencija ili ne?
– Neplanirano i prirodno se desilo da imam tri ženska benda. U jednom trenutku sam shvatila da to može postati program, pošto se još uvek ne podrazumeva da ženski bendovi postoje i da dobro rade svoj posao. Pored rodne „specificnosti” doživljavamo i nametnutu etničku. U Austriji ne možemo pobeći od toga da potičemo sa Balkana, tako nas publika očito želi doživljavati. Dugo je trebalo prihvatiti tu percepciju i videti da je to njima bitno, posebno što Albanka i Srpkinja sviraju zajedno, pa se onda postavlja pitanje (na početku je bar bilo tako) kako je takva saradnja moguća? Samim tim što potičemo odavde, smo „osuđene” da predstavljamo neku takozvanu, balkansku kulturu, koja za nas ne postoji na taj način, kako se ona vidi. Kad smo svirale u Njujorku, naše poreklo nije bilo važno, bila je važna samo muzika. Smeta mi to jer zanemaruje moju individualnost ili je objašnjava kulturološki.

NEŠTO POSEBNO I NETIPIČNO
Kako publika reaguje u svetu?
– Moja iskustva su svuda dobra, primećujem da ljude iznenađuje posebno i netipično. Svoju muziku nikad ne bih takvom definisala, ali to je ono što publika uvek kaže posle koncerta, tako da sam prihvatila da je nešto posebno. Prihvataju nas i uvek su dobre atmosfere na koncertima na kojoj god strani sveta nastupale.
Održala si koncerte na raznim, neobičnim mestima. Koji je na tebe ostavio najveći utisak?
– Ima mnogo koncerata koji si mi ostali u dobrom sećanju. Jedan od prvih nastupa sa „Catch-Pop String-Strong” u Zrenjaninu, u tadašnjem „Klupčetu” je bio jako uzbudljiv. To je bilo 2009. godine. Mnogi koji su me znali nisu znali šta da očekuju. Kada smo svirali na bis „Jedva čekam da nedelja dođe” u nekom ska ritmu, ustali su i krenuli da prave šutku kao na pank koncertu. Sećam se koncerata u Meksiko Sitiju. Svirali smo četiri u nizu, a na jedan je došlo 400 ljudi koji su hteli da uđu u salu koja prima 100 ljudi, tako da smo ih pustili da sede na bini pored nas, na podu, i stajali su na terasi oko kuće gde smo imali nastup i slušali su muziku. Energija je bila neverovatno lepa. To je posebna pažnja koju retko kad doživim. Najlepši koncerti su oni gde ja kamerna atmosfera, kad smo sa publikom najbliži. Sa „Madame Baheuh” sam nastupala pred 10.000 ljudi, na stadionu, što je, opet, poseban doživljaj. Svi koncerti koje sam svirala u bivšoj Jugoslaviji su mi dragi. Svirale smo u Gračanici, u hotelu „Gračanica” koji je izgradio Nemac i u njemu zapošljava Rome. U toj sali se govorio albanski, romski, srpski, engleski i nemački. Bilo je veoma lepo. Sada je problem što se normalne stvari više ne podrazumevaju, postale su atrakcija.

PEČAT U KOMADU „ZRENjANIN”
Otkud saradnja sa zrenjaninskim teatrom?
– Dobila sam poziv od Pozorišta da radim muziku za predstavu „Zrenjanin”, na preporuku Igora Štiksa, pisca dramskog teksta, i reditelja Borisa Liješevića. Bilo mi je drago što su me pozvali da radim, jer su to ljudi svetskog ranga. Tema predstave je veoma bitna za naše političke okolnosti. Došla je u pravo vreme i baš me zanima kakva će reakcija ljudi biti. Emotivno sam vezana za ovaj grad, upućena sam u dešavanja i želela sam da ostavim svoj pečat.
Koliko je zahtevno komponovati pozorišnu muziku?
– Pozorišna muzika je primenjena muzika, i svaka ima individualne zahteve koje treba ispuniti. Bitno je da odgovori zamislima režisera i pisca, a da sa druge strane dopuni ili čak proširi njihovu ideju. Zbog toga to smatram kolektivnim radom, koji je dobar ako se svi učesnici međusobno inspirišu. Za „Zrenjanin” sam komponovala četiri pesme, dve su narodnjačkog karaktera ca primesama jidiš muzike, panonskog sazvučja i južnjačkog temperamenta, a ima i malo brehtovskoga. U predstavi ih odlično peva Sanja Radišić, koja glumi Malu, devojku iz nižeg građanskog sloja, čiji su život, odrastanje i socijalizacija bili komplikovani. Pored toga, tu je jedan tango koji peva Edita Tot, (takođe sjajna) i jedna „ljubavna žalopojka” za koju se ne zna da li se peva glavnom liku Zrenjaninu ili samom gradu. Muziku sam snimila sa muzičarem i producentom Ognjenom Cvekićem, sa kojim sam odlično sarađivala. Bilo je uzbudljivo i inspirativno. Moći će da se čuje i na mojoj internet stranici (jelenapoprzan.com).

USPOMENE NA GRAD
Da li naša publika prepoznaje značaj muzike koju stvaraš? Čini mi se da je u svetu to prihvatljivije… Možemo li očekivati koncert u skorije vreme?
– Ljudi me ovde ne poznaju jer je poznato kakva je naša kulturna scena. O njoj se ne brine i ne postoji budžet za kulturu. Jako je teško organizovati koncert u Zrenjaninu. Desilo mi se da sam išla od institucije do institucije da vidim gde ga je moguće realizovati. Primećujem da u institucijama kao što su muzej, biblioteka, pozorište rade vrlo aktivni ljudi, sa idealizmom prilaze svom poslu. Njima čak nije omogućeno da rade osnovni posao, a i pored svega uspevaju da urade više od onoga što moraju, o svom trošku materijalnom i energetskom. Divim se svima koji žive ovde, koji su željni rada, a nemaju ni infrastrukturu ni razumevanja. Problem je verovatno u sistemu kojem politička elita slepo služi. Ona čak i ima osećaj za kulturu, i zna zbog čega je ona važna: zbog dijaloga i kulturne razmene, koji kao da su nepoželjni… U Srbiji sam nastupala u pet navrata, ali samo tri puta u Zrenjaninu. Sa duom u „Klupčetu”, 2009 godine i u „Zelenom zvonu” 2012, a sa bendom „Sormeh” 2013. godine u galeriji Muzeja, besplatno, što nije bio problem, ljudi su se lepo proveli, napravili smo razmenu i na tome smo zahvalne.
Šta ti nedostaje kad pomisliš na ove krajeve i šta osećaš, a šta ti smeta?
– Jednostvane stvari iz svakodnevice-spontanost i tretiranje vremena, koje je ovde čak i preterano. Imamo vremena i sve jako kratkoročno organizujemo. To je ovde ekstremno, ali taj momenat mi često zafali. Smetaju mi ruševine, kojih je sve više u svakom smislu. Primetila sam novu simboličnu sliku grada – ruševina bivšeg Atrijuma „Zelenog zvona”, koja jednostavno nije sklonjena. Kao da postoji potreba za konstantnom destrukcijom i naglašavanjem toga. Ne postoji potreba napraviti nešto novo, nego ta ruševina stoji kao spomenik. Slično Muzeju destrukcije, koji je slika Zrenjanina. Žao mi je… Nemam čak ni slobodu da to izrazim jer time ne dobijam ništa. Ljudi koji žive ovde znaju to i sami. Mnogi se potroše i ugase u želji da promene nešto. Dođe mi svaki put da vrisnem „‘ajte ljudi, dižite se!”, ali ja iz moje pozicije ne mogu o tome da sudim. Smeta mi i kad se ljudi vrate ili svrate iz inostranstva, pa ih kite raznim superlativima jer su „naši”. Mi nismo „naši”, mi smo svoji. Uvek mi je smetalo kad se umeša neki patriotizam koji nama ništa nije dao, nego nas je oterao odavde tim nepružanjem.

IVA ISAKOV