Jugoremedija

Piše: Ljiljana Bailović

Internet portali pustili su, vidim, vest da se prodaje „Jugoremedija”, opet. Po ko zna koji put… I opet kažu da zainteresovanih kupaca ima, ali bi oni, izgleda, hteli da uz fabriku dobiju i njene licence za 22 leka, a ne samo hale. A za licence ima još zainteresovanih, pa su pod sudskim sporom. Šta će biti do kraja, ne zna se…
Šta će biti sudbina „Jugoremedije”, ne zna se već jako dugo. To ime je jedan od simbola loših privatizacija u Srbiji, ali i simbol otpora radnika – da ne dopuste prisvajanje i pustošenje sopstvene imovine. Jedno vreme čak se činilo da je otpor bio uspešan. Ali nije… Zapravo, kao da je „Jugoremedija” više puta urušavana (možda ne uvek od istih izvođača takvih radova), pokretane su i krivične istrage protiv ovih i onih, bilo je i privođenja i hapšenja, u toku su i neki sudski postupci, ali ni danas ne postoji jasna slika u javnosti šta se desilo, kakve su se igre tu razvijale i ko su krivci. Tek, „Jugoremedija” je izdahnula, ne radi već više od godinu dana. Ali, eto, ima zainteresovanih kupaca. Što se mene tiče, upravo to je potvrda da „Jugoremedija” jeste bila predmet privatizicionih pohlepa (jer je imalo šta da se prisvoji), dok se na koncu nije sve urušilo. Ili nije sve?… Samo su životi radnika potrošeni. Još pamtim kratko oproštajno pismo onog radnika „Šinvoza” koji je odlučio da sebi prekrati život…
A „Prehrana”? Ne postoje odavno ni „Bek”, ni „Begej”, ni „Proleter”, ni Pivara, ni Skrobara, ni „Udarnik”, brodogradilište, tekstilne fabrike… Dugačak je to spisak, možda sam koje preduzeće i zaboravila. Nisam sigurna da su jasni i nedvosmisleni razlozi koji su uslovili njihovu propast. A iza svake takve fabričke havarije ostali su slupani životi ljudi, ožiljci koji su teško zarastali, neki nikada, koliko je tu porodica oštećeno, dovedeno do ivice opstanka, pamte li njihova deca te traume?
Pamte…