Kapitalisti prošli bolje od radnika?

Piše: dr Dejan Molnar, vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Inflacija u Evrozoni (države koje koriste evro kao valutu) je u julu 2023. godine iznosila 5,3%, što znači je prepolovljena u odnosu na maksimum iz oktobra 2022. (10,6%). Pošto je još uvek daleko iznad ciljane vrednosti (2%), Evropska centralna banka je početkom avgusta povećala nivo referentne kamatne stope, deveti put uzastopno. Dodatno zaoštravanje monetarne politike svedoči o tome da je „obračun” sa inflacijom prioritet, bez obzira na cenu koja će zbog toga biti plaćena. Naime, monetarna restrikcija (visoka kamatna stopa) za posledicu ima usporavanje privrednog rasta usled smanjenja privatne potrošnje i investicija. To bi moglo da izazove i pad zaposlenosti u pojedinim sektorima. Što borba sa rastom cena bude duže trajala, to će negativni efekti po proizvodnju i zaposlenost biti veće.
Imajući to u vidu, intenzivno se sprovode istraživanja o uzrocima rasta cena. U analizi koju je sproveo Međunarodni monetarni fond (MMF) se iznosi tvrdnja da su rastuće profitne marže velikih korporacija odgovorne za 45% od ukupne inflacije u Evrozoni počev od 2022. godine. Sumnja se da su pojedina preduzeća „zastoje u lancima snabdevanja” iskoristila kao izgovor za povećanje svojih prodajnih cena u daleko većoj meri nego što su uvećani troškovi poslovanja. U prilog ovoj tezi govore i podaci o rastu profitnih marži onih koji posluju u sektorima energetike, maloprodaje, farmacije itd.
U strukturi cena koje potrošači plaćaju, osim troškova inputa (sirovine, energenti, zarade zaposlenih itd.), značajno mesto zauzima i profit. Samim tim se povećanje profitne stope može smatrati direktnim generatorom inflacije. Drugim rečima, to se događa u situaciji kada preduzeća povećavaju prodajne cene u većoj meri nego što iznosi rast troškova.
Na osnovu podataka Ministarstva finansija o naplaćenim porezima na zarade i na dobit preduzeća moglo bi se proceniti ko je „bolje” prošao u uslovima visoke inflacije u Srbiji: radnici ili vlasnici kapitala. Iznosi i dinamika navedenih poreskih prihoda mogu poslužiti kao solidan indikator o tome koliko je dohotka (poreske osnovice) ostvareno po osnovu rada, a koliko zahvaljujući vlasništvu nad kapitalom.
Rast naplaćenog poreza u 2022. u odnosu na 2021. godinu u realnom izrazu (korigovanog za iznos prosečne inflacije od 11,9%) je iznosio daleko manje u slučaju zarada (2,8%) nego u slučaju dobiti preduzeća (14,6%). Taj trend je nastavljen i u 2023.
Tokom prvih pet meseci (janunar-maj) ove godine u odnosu na isti period lane, realni rast prikupljenog poreza na zarade je bio 0,8%, a poreza na dobit preduzeća za 3%. Ovi nalazi bi mogli da budu podsticaj za temeljnija i sveobuhvatnija istraživanja o tome da li su i u našoj državi profitne marže rasle više nego troškovi proizvodnje.
Ukoliko se pokaže da je tako, onda bi kompanije svođenjem svojih profitnih stopa na pretkrizni period doprinele smanjivanju inflatornih pritisaka.
Time bi se omogućila relaksacija monetarne politike (snižavanje kamatnih stopa), što bi podsticajno delovalo na privrednu aktivnost.