KOŠARKAŠICA GORDANA GRUBIN O KARIJERI, NEZABORAVNIM SPORTSKIM I PRESUDNIM ŽIVOTNIM POBEDAMA…

Za sve postoji pravo vreme

Kada čovek želi, nema toga šta ne može da ostvari. Zahvaljujući volji i upornosti postižu se vrhunski rezultati, a pobeđuje se i ono što izgleda nepobedivo. To najbolje zna Gordana Grubin Vesković, dama sa dramatičnom životnom pričom. Mladost je posvetila sportu, postigla vrhunske rezultate u košarci, gde se isticala skokovima i preciznim šutevima, a onda je preskočila i najvišu prepreku i izvojevala još jednu, najvažniju pobedu.
– Moja sportska karijera počela je od onoga dana kada sam, vođena nekom dečjom intuicijom, umesto lutke koja je predodređena za devojčice, uzela loptu. Dok su moje vršnjakinje igrale lastiš i školice, ja sam sa dečacima igrala fudbal. Imala sam dobre fizičke predispozicije i veliku ljubav prema sportu. Brzo sam učila gimnastičke elemente i atletiku, otac me je već u nižim razredima osnovne škole naučio da igram stoni tenis, pucam iz vazdušne puške, vozim auto i motor. Vreme sam provodila na terenima osnovne škole. Ni u višim razredima, kada se devojčice već šminkaju i vode brigu o garderobi, ja nisam odustajala od lopte. Sa dečacima sam šutirala trojke na košarkaškom terenu i igrala basket. Osim sporta, motora i Brus Lija volela sam i matematiku. Ona mi je bila kao košarka. Igra u kojoj moram precizno da pogodim, pronađem nepoznato – prepričava Gordana svoje srećno detinjstvo provedeno u Srpskoj Crnji.
Talenat Gordane Grubin za košarku počeli su da primećuju stručnjaci i da je zovu u različite klubove. Posle završenog osmog razreda, načinila je dva ispravna i odlučujuća koraka. Upisala je matematičku gimnaziju u Zrenjninu i počela da trenira košarku u Proleteru.
– Bila sam zadovoljna, pogađala trojke, išla samo na levi ulazak i na, tada za mene daleka putovanja, u Vršac i Novi Sad – priča Gordana. – Ni osamnaesta godina nije promenila moju ljubav prema košarci. Sa završenom matematičkom gimnazijom i diplomom vukovca mogla sam da biram šta će studirati. Izabrala sam Fakultet fizičke kulture u Novom Sadu. Imala sam odlične ocene, ali sam morala da polažem ispit fizičkih sposobnosti i bila ponosna na sebe kada sam videla svoje ime na prvom mestu rang liste, sa 10 bodova više od najboljeg muškarca.
Studirala je i nastupala za Košarkaški klub Vojvodina. Kaže da te 1991/92. godine, igrajući pred punim tribinama Spensa, opsednuta košarkom, nije ni primetila da se njena domovina raspada niti je razumela zašto je došlo do krvavog građanskog rata. Ona je i dalje dodavala loptu iza leđa i mučila se sa driblingom u desno i desnim ulaskom. Rat je postajao sve glasniji i opasniji pa je prihvatila ponudu iz Grčke. Bilo joj je lepo, ali nakon dve godine uhvatila ju je nostalgija. Vratila se u zemlju u kojoj je bila redukcija struje, a u izlozima prodavnica samo šamponi i kisela voda. Tokom 1995. godine došla je u vršački Hemofarm, odlično organizovan klub u kome joj trener nalazi novo mesto.
– Od beka šutera postala sam plej, organizator igre. Trener mi je pomogao da usavršim košarkašku tehniku, da donosim odluke u kratkom vremenu. Govorio mi je da za sve postoji pogodno vreme, i kada dođe moje pravo vreme, moram da budem spremna da ga iskoristim, da pokažem šta znam, šta mogu i šta sam naučila. Trener je govorio ijekavski, kroz njega su tekli muzika „Indeksa”, Zdravka Čolića, humor sarajevskih nadrealista, likovi iz Kusturičinih filmova. Zavolela sam Sarajevo iako sam iz Banata – priča Gordana otkrivajući razloge zbog kojih će kasnije sa trenerom Miodragom Veskovićem stupiti u brak.
Pozvana je u reprezentaciju 1999. godine, igrala je u Mađarskoj u Pečuju gde je gostovala američka ženska reprezentacija pa joj je posle utakmice prišao trener gostujuće ekipe i pozvao je u „LA Sparkse”, jedan od najboljih timova na na svetu.
Zaigrala je i u italijanskom prvenstvu, tada najjačem u Evropi, gde su nastupale najbolje američke košarkašice. Igrala je u Parmi koja je tada po prvi put osvojila italijansko prevenstvo i Kup Evrope. Dobila je priznanje za najbolju strankinju u prvenstvu. Igrala je u Poljskoj, pa ponovo u Italiji i Americi… Po povratku iz Moskve rodila je Enu.
– Moj trener, a sada i muž Miodrag imao je novog igrača za trening. Ena je rasla. Kada je imala godinu i po dana osećala sam da mogu da se vratim košarci. Obavila sam lekarske preglede zbog laganih zdravstvenih smetnji. Rekli su mi da prestanem da mislim o košarci i da treba da se borim za život. Uvek sam osećala strah kada sam slušala o onkologiji i raku… Do tada. Gledala sam sebe u ogledalu i nisam izgledala bolesno. Šta se to dešava u mom telu, gde je greška, teško je to razumeti. Od osećanja samo strah – strah od svakog novog nalaza, razgovora sa doktorom. Kad su počeli dani lečenja, Miodrag je prestao da radi kao trener, čuvao je Enu, kuvao mi posebna jela. Podsećao me da je sada vreme lečenja, a da posle toga sigurno dolazi vreme ozdravljenja. Sve ima svoje vreme, ponovio je kao nekada i ja sam mu poverovala jer se pokazalo da je i ranije bio u pravu. Strah je prestajao. Čitala sam knjige o zdravlju. Trudila se da se zdravo hranim, radila vežbe. Postepeno se dizala, hodala pa trčala. Prvo desetak, pa stotinak metara, a kasnije kilometre, sate i sate. Pozitivno gledala na život i sve ga više volela. Verovala sam u vreme ozdravljenja i ono je došlo – kaže Gordana na kraju svoje priče.
Sada je najčešće u Srpskoj Crnji. Ona i Miodrag su prošle godine dobili još jednu devojčicu – Teu. Pomalo se bave proizvodnjom organske hrane, Miodrag sa Enom igra basket, a Gordana uživa da se na travnjaku ispred seoske kuće igra sa malom Teom i ženkom vučjaka, Azrom. Uvek je volela ruralno okruženje više od gradske vreve.
IGRALA PRED 15.000 NAVIJAČA
– To leto provela sam kao u snu. Posle par treninga i utakmica postala sam starter u timu Sparksa. Igrala sam sa Lizom Lesli, najboljim svetskim centrom u to vreme, nastupala u dvoranama u kojima je bilo i po 15 hiljada gledalaca, čitala svoje ime na transparentima u publici, gledala sebe na sličicama koje je publika donosila da potpišem ili slala poštom sa povratnom adresom – navodi Gordana.

 

Đ. ĐUKIĆ