LUKA VUKIĆ PO DRUGI PUT GOST NAŠEG LISTA: PODSEĆANJE NA PRAZNIK RADA I ŠTA JE NEKAD BIO

Poruka mlađima – ne odustajte

Luka Vukić, diplomirani inženjer organizacije rada, u penziji je više od dve decenije „zakucao je na vrata” svog omiljenog nedeljnika pomalo neobičnim povodom. Ovih dana navršava se 37 godina od kako je u svečanom prvomajskom broju objavljen intervju sa njim, iz pera kolege Slobodana Mandića.
– Čuvam fokotokopiju teksta iz broja od 30. aprila 1982. godine. Bio je to svečani, prvomajski broj. Povod je bio to što sam posle dvadeset i dve godine rada u tadašnjem – pogonu za servisiranje i popravku motornih vozila „Remont” tadašnjeg „Centrobanata” u sastavu IPK „Servo Mihalj” – diplomirao na beogradskom Fakultetu organizacionih nauka. Tih dana spremao sam se za prelazak u drugo preduzeće: Fabriku sintetičkog kaučuka. Bila su to drugačija, bolja vremena u kojima sam stekao iskustvo koje želim da podelim sa mlađima – kaže dobro raspoloženi Luka, sada osamdesetogodišnjak. Suština te poruke je u tome da mlađi ljudi kojima danas nije nimalo lako, treba da se „od malih nogu” drže reda, učenja i rada.

REZIME ZA MEDALJU
– Želim da poručim mladima da svoju budućnost treba da vide u sticanju novih znanja i radu i to – proizvodnom. Suviše je olakog prilaza životu kod mladih ljudi; površne zabave življenja „od danas do sutra”, bežanja od rada. Ipak, čini mi se da se to menja, da se država okreće ka proizvodnji i da je u privrednom i društvenom životu pokrenuto nešto dobro. Nadam se da se ne varam i poručujem mladima da svoj i napredak svoje porodice ne treba da traže van rada i proizvodnje. Tako sam vaspitao i svoju decu: imam dva sina i sedam unučadi. Uskoro će i osmo – kaže Vukić.
Ovu priliku naš gost koristi da ukratko rezimira svoju radnu biografiju. Rođen je u Pilici kod Zvornika, odakle su se njegovi roditelji doselili u Banat, u Ravni Topolovac, gde je završio osnovnu školu. Pohađao je potom, od 1955. do 1958. godine, Industrijsku školu u Zrenjaninu.
– Predavali su mi profesori kao što su Milan Banjac, koji je predavao termodinamiku i doktor Bora Nikin – elektrotehniku, kasnije proglašeni za inženjerske legende. Srpskohrvatski jezik i književnost predavao je mr Radojica Tomašević. Brzo sam se, posle odsluženja vojnog roka, 1961. godine, zaposlio i radio kao metalostrugar. Dobro sam savladao zanat u praksi, učestvovao na takmičenjima metalaca, „terao” i prebacivao normu, što se dobro plaćalo – podseća naš sugrađanin.

ČOVEK ZA PROIZVODNJU
Dok su njegove kolege posle posla odlazili na pecanje ili se bavili nekim hobijem, Luka je učio. Završio je Višu pedagošku školu u Zrenjaninu, postao nastavnik matematike, i dosta ispita položio na grupi za matematiku novosadskog Prirodno-matematičkog fakulteta. Jednu školsku godinu predavao je u Srednjoj poljoprivrednoj školi.
– Brzo sam se vratio u proizvodnju, gde sam u pravom smislu našao sebe. Govorili su da sam u radu – brži od zvuka! Za mene su na prvom mestu bili porodica, rad i knjiga. Vreme je prolazilo, privreda je bila u usponu, a sa razvojem su se pojavili novi problemi koje je trebalo rešavati. Upisao sam se na FON, organizaciono – kibernetski smer i 1982. godine diplomirao sa temom „Analiza malih alatnih mašina za potrebe male privrede”.
Tada se rađao kompleks metalne industrije Zrenjanina SOUR „METIND”. Činili su ga „Šinvoz”, „Radijator”, „Metalprogres”, i „Sirovinabanat”. Bila su to za to vreme moderno opremljena preduzeća, dosta se izvozilo.
Došlo je vreme da se ostavi strug i druge alatne mašine. Luka se zaposlio u tek završenoj Fabrici sintetičkog kaučuka, za jugoslovenska merila super modernoj. Dobro se snašao na sasvim drugačijem poslu – rukovodioca transporta i manipulacije.

Marin Stojin