MOŽE LI U DANAŠNJE VREME DA SE (PRE)ŽIVI OD OBUĆARSKOG ZANATA

Ko mnogo radi, pristojno zaradi

Obućara je sve manje, a mladih koji žele da ga uče skoro da i nema. U prodavnicama se nudi mnogo jeftine obuće vrlo lošeg kvaliteta, ona često i ne može da se popravi, a i kada može, od tog posla nema mnogo zarade.
Tako govori Novica Novaković, obućar iz Zrenjanina koji je ovaj, nekada veoma cenjeni zanat, naučio od svog oca kojem je kao dečak često pomagao. A da je zanat zlatan, Novica je shvatio kada je propala firma u kojoj je svojevremeno bio zaposlen kao elektro-inženjer.
– Onda sam se vratio obućarstvu. Nisam nezadovoljan, jer posla kakvog-takvog ima, ali treba mnogo da se radi da bi se zaradilo dovoljno za kiriju za lokal i druge dažbine. Nekada jedva sastavim kraj sa krajem. Skup je repro materijal koji koristim, snalazim se kako znam i umem. Prodavnica u kojima se nabavljala roba i materijali više nema. Kada je moj otac radio, bilo ih je više, ali odumiranjem zanata i one su se ugasile – priča naš sagovornik.
On ističe da su najčešće popravke koje mušterije traže lepljenje i šivenje obuće, posebno patika koje rado nose i mladi i stari. Sugrađanke donose cipele da im se promene potpetice.
Novica smatra da obućarski posao može da bude kreativan i izazovan, posebno za mlade koji su puni ideja i dodaje da bi moderne tehnike i tehnologije mogle i te kako da se primene u tom zanatu.


– U ovom poslu ne radi se samo krpljenje i lepljenje. Ko ima smisla može da postane dobar modelar, pa i da napravi unikatni par cipela. Sve je to zanimljivo za one koji hoće da rade i da se time bave.
Mladima bih savetovao da prihvate ovo zanimanje i da očuvaju tradiciju. Nema mnogo fizičkog posla kao što većina misli. Koristi se dosta lepka i farbi, majstor bude i prljav na kraju dana, ali oni koji se odluče za ovaj poziv treba da imaju na umu da postoje i teži poslovi. Ipak, najgori od svih „poslova” je nerad – kaže kroz osmeh Novica Novaković.
Ovaj obućar navodi da se od zanata nekada lepo živelo. Zanatlije su imale svoja udruženja-esnafe, pomagali su jedni drugima i uživali ugled u sredini u kojoj žive. Novičin otac je, radeći kao obućar, mogao da prehrani porodicu, iškoluje dva sina, kupi „fiću”… Danas je to skoro nemoguće.
– Ranije se obuća izrađivala ručno od prave kože, spajala se drvenim ekserima i lepila tutkalom jer nije bilo lepka, ali je trajala. Danas se proizvodi brzo, serijski. Cilj je da obuća bude što jeftinija, da se što pre pocepa i kupi nova. To je zakon savremenog tržišta. Kao i bela tehnika i sve drugo što koristimo. Kada bi majstor danas napravio dobru, kvalitetnu obuću koštala bi više od 100 evra, a to je mušterijama skupo – objašnjava Novica.
Obućarski posao se, kako kaže, može nazvati i sezonskim. U jesen, a naročito zimi, kada ima dosta padavina, obućari imaju pune ruke posla. Preko leta, najviše se nose papuče, sandale i druga lakša obuća, te se desi da posla skoro pa nema.
– Mušterija je uvek na prvom mestu. To je zlatno pravilo svakog zanata. Kada su ljudi zadovoljni uslugom, cenom i kvalitetom, sigurno je da će se vratiti. Sa mnogima koji dođu kod mene porazgovaram, dotaknemo se raznih tema, čak se vremenom i sprijateljimo. Razgovor nakon dugog dana provedenog za mašinom svakome prija – kaže Novica Novaković.
M. Malbaški