Ne nazire se kraj borbe protiv inflacije

Piše: dr Dejan Molnar, vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

U uslovima kada inflacija topi kupovnu moć, logično je da radnici pritiskaju poslodavce da im povećaju zarade kako bi nadomestili pad životnog standarda. Sindikati širom evropskog kontinenta su intenzivirali napore za unapređenje položaja zaposlenih, pribegavajući čak i radikalnim merama (štrajkovi).
Rast zarada u Evropi, ipak, kasni za skokom opšteg nivoa cena. U skoro svim državama EU realne nadnice (nominalni iznos korigovan za stopu inflacije) su u prvom kvartalu 2023. bile manje u odnosu na isti period 2022. godine. Taj pad je bio posebno izražen u Mađarskoj (-15,6%), Letoniji (-13,4%) i Češkoj (-10,4%), a praćen je situacijom u Švedskoj (-8,4%), Finskoj (-7,8%), Slovačkoj (-7,6%), Italiji (-7,3%), Poljskoj (-7%) itd. Pad standarda zaposlenih je bio nešto umereniji u Austriji (-4,3%), Nemačkoj (-3,3%) i Francuskoj (-1,8%), dok su jedino Holandija i Belgija zabeležile povećanje realne zarade od 0,4% i 2,9%, respektivno.
U Srbiji ima oko 250 hiljada osoba koje rade za „minimalac” (mada ih prema nekim procenama ima više). Treba uzeti u obzir i one čija je zarada nešto viša, ali je vrlo blizu minimalne. Značajan broj radnika je posao pronašao kod nekog od stranih ulagača, koji su se obavezali da će zarade radnika „vezati” u određenom procentu za iznos minimalne zarade (npr. 20% više od toga).
Shodno odredbama Zakona o radu, Socijalnoekonomski savet (SES) do 15. septembra utvrđuje visinu minimalne cene rada po radnom času (bez poreza i doprinosa) za narednu kalendarsku godinu. U suprotnom, odluku o visini minimalne cene rada donosi Vlada Republike Srbije. Odlukom Vlade, u 2024. godini je predviđeno povećanje minimalne cene rada sa dosadašnjih 230 na 271 dinar po satu, bez poreza i doprinosa. Predstavnici sindikata ovim nisu zadovoljni, jer iznos minimalca još uvek nije dostigao vrednost minimalne potrošačke korpe.
Međutim, „medalja ima dve strane” – plate su za radnike prihod, a za poslodavce trošak. Pri tome, preduzeća osim neto iznosa (koji se isplaćuju zaposlenima) plaćaju i sve pripadajuće poreze i doprinose. Može se izračunati da će se izdaci kompanija po osnovu najnižih nadnica povećati za blizu 18% u 2024. u odnosu na 2023. (sa 53.335 na 62.926 dinara po radniku). Zaposlenik koji radi za minimalnu zaradu koštaće 9.600 dinara više na mesečnom nivou. Ovaj rast troškova poslovanja će samo u simboličnom iznosu (za oko 330 dinara) biti umanjen po osnovu povećanja neoporezivog dela zarade (sa 21.712 na 25.000 dinara), pošto porez na dohodak iznosi 10%. Suočena sa ovako značajnim povećanjem troškova, preduzeća se suočavaju sa dve opcije. Jedna podrazumeva prebacivanje uvećanih izdataka na potrošače/kupce, tako što će se povećati cene proizvoda i usluga. To predstavlja direktno potpirivanje inflacije, koja će usled toga trajati duže nego što se predviđa (i priželjkuje). Posledično se nastavlja sa obezvređivanjem i ovih uvećanih zarada. Drugi scenario podrazumeva smanjenje/obustavu proizvodnje i otpuštanje radnika. Izgleda da se ne nazire kraj borbe protiv inflacije.