Vrsni lađari i trgovci Novog Bečeja i okolnih mjesta
Prisustvo katoličkog stanovništva na području Novog Bečeja i okolice bilježi se još od Srednjega vijeka tj. 1253. godine i prvog spominjanja crkve Arače posvećene u čast svetog Nikole biskupa. Uz ovo monumentalno zdanje čije ruševine danas predstavljaju povijesni spomenik i pod zaštitom su države, nekoć je postojao i franjevački samostan, mada se tvrdi da su baziliku najprije podigli benediktinci. Ona danas ima status filijalne crkve i administrativno pripada Župi svetog Stjepana kralja koja se nalazi u novobečejskom kvartu Vranjevu, nekad samostalnom naselju. Mjesto su osnovali Srbi u 14. stoljeću potisnuti od Turaka na sjever i ono je ranije funkcioniralo kao zasebna općina u odnosu na susjedni Novi ili Turski Bečej (mađ. Törökbecse). Nešto detaljnije podatke o nekadašnjoj etničkoj strukturi i broju katolika u ovim mjestima dao je dr. Jenő Szentkláray (1843. – 1925.), rođeni Novobečejac i uticajni katolički svećenik i teolog. U svojoj knjizi pod nazivom „Povijest župa Čanadske biskupije” objavljenoj 1898. u Temišvaru, on navodi da katolici Novog Bečeja do 1747. nisu imali svoju crkvu i svećenika, te da su pripadali župi u Velikom Bečkereku. Dalje ističe da ih je u to vrijeme bilo 68, i to uglavnom Mađara i Nijemaca, ali i Hrvata koji su se bavili lađarstvom.
OD PROCVATA DO ASIMILACIJE
Zajednicu u Novom Bečeju činili su Hrvati različitog regionalnog podrijetla. Zanimanja su im pretežito bila vezana uz brodogradnju i trgovačke poslove, budući da je ovo naselje figuriralo kao središte žitne trgovine. Nedaleko od njega je i rijeka Tisa na čiju je obalu pristajala glavna srednjobanatska skela kojom se uspostavljala veza s Bačkom. Trgovci iz kopnenog dijela Hrvatske i jadranskih luka redovito su posjećivali Novi Bečej. Kratak spomen o njima donio je Juraj Rusan u časopisu „Danica ilirska” davne 1841. godine: „Došavši sutra dan u turski (novi) Bečej najdoh na moju radost medju inimi Iliri mnoge iz Horvatske i Slavonie, koji se ovde tergovine radi bave.” Prema zvaničnom popisu stanovništva obavljenom 1860. na teritoriju Srpskog Vojvodstva i Tamiškog Banata u Novobečejskom srezu tada je živjelo 190 Hrvata obilježenih subetnonimom Šokci, od čega u Vranjevu 70, a u Novom Bečeju 120 pripadnika ovog naroda. Hrvatima su temeljem ove evidencije označeni kajkavci u Hrvatskoj Boki, Hrvatskoj Neuzini, Hrvatskoj Klariji i Hrvatskoj Keči, dok su svi štokavci smatrani Bunjevcima, odnosno Šokcima. Vasa Stajić, srpski filozof i pisac, spominje u jednoj od svojih publikacija i Hrvate u Vranjevu. On, naime, navodi u knjizi „Velikokikindski dišktrikt” objavljenoj 1950. da se među žiteljima tog naselja 1818. javljaju i ova imena: Miško Horvatović, Miško Civrek, Nikola Gajdek, Ivan Saborac i dr. U ovim zabilješkama našao se i Ćiro Juras, vranjevački općinski blagajnik koji je bio podrijetlom Hrvat, ali se mogao podičiti dobrim poznavanjem ćiriličnog pisma. Stajić također spominje tužbu koju je na adresu županije 1841. uputio Vranjevčanin Josip Jastrebinac. Budući da je oštećeni sastavio tekst na hrvatskom jeziku, dao ga je na prijevod učitelju mađarske škole u Vranjevu.
Izgradnja željeznice u 19. stoljeću utjecala je na to da se hrvatski brodograditelji i trgovci većinom isele iz novobečejskog kraja, dok su se preostali asimilirali u Mađare. Među mađarizirane hrvatske obitelji u Novom Bečeju, Stjepan Krpan ubraja Latinoviće, Zupčiće, Evariće, Havediće. Tijekom 19. stoljeća dogodilo se i manje preseljavanje bačkih Bunjevaca u Banat zbog ekonomskih razloga. U susjednome Starom Bečeju je 1890. živjelo 72 pripadnika te subetničke skupine. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata u Novom Bečeju bilo je pedesetak Hrvata, a u međuratnom razdoblju tu je djelovalo i povjereništvo Hrvatskoga Radiše, društva koje se bavilo namještanjem naučnika u trgovine i obrte. Na popisima provedenim između 1953. i 2002. broj Hrvata u ovoj varoši kretao se između 50 i 90.
BEČEJ IZRODIO VELIKANE
Na lijevoj obali Tise u Južnobačkom okrugu smješten je gradić Bečej. Ranije je nosio naziv Stari Bečej, mada je u povijesnom smislu mlađe naselje u odnosu na istoimeno koje se nalazi u Banatu. O bečejskim Hrvatima nedavno je za subotičku „Hrvatsku riječ” pisao Marko Tucakov, novinar ovog tjednika. On navodi da je na teritoriju te općine 2011. bilo oko 300 Hrvata, a u samom Bečeju nešto manje od 200. Godine 1991. njihov broj iznosio je 413, a 2002. je porastao na 437. Tamošnja hrvatska zajednica okupljena je pod okriljem Župe svetog Antuna Padovanskoga čiji je duhovni pastir preč. László Pósa. Svete mise na hrvatskom jeziku se u njegovoj župnoj crkvi redovito održavaju svake nedjelje od pola deset prijepodne. Prema župnikovim riječima, stanje je takvo da su obitelji uglavnom mješovite, a nevolja je u tome što se mnogi Hrvati postupno udaljavaju od crkve, pa tako relativno mali broj njih sudjeluje u vjerskom životu. Preciznije podatke o podrijetlu Hrvata u Bečeju nije mogao pružiti autoru ove reportaže, ali je istaknuo da su mnoge obitelji na tom prostoru prisutne još od perioda prije Drugog svjetskog rata. No, ipak, od župljana koji su redoviti na hrvatskim misama Tucakov je doznao da pojedini bečejski Hrvati potječu iz Prigrada, Vinkovaca, s Kosova. Zanimljivo je da u Bečeju djeluje bunjevačka udruga „Vila potiska” koja nema hrvatski predznak, mada nacionalno očitovanih Bunjevaca u gradu ima tek desetak.
Među istaknutim Bečejcima hrvatskog podrijetla izdvaja se Bojan Pjevac, rodom Vinkovčanin, koji je široj javnosti poznat po veoma uspješnom sudjelovanju u kvizu „Slagalica”. Na polju znanosti daleko je dogurao dr. Ante Vujić rođen u Bečeju, a zaposlen kao redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu. On se nalazi na funkciji pročelnika katedre na Odjelu za biologiju i ekologiju, a jedan je od naših najboljih stručnjaka u oblasti entomologije, tj. proučavanja kukaca. Iz Bečeja je također potekao znameniti mađarski glazbenik, Géza Allaga (1841. – 1913.) koji se u Budimpešti proslavio kao vrsni čelist i cimbalist. Obitelj njegovog oca Mirka bila je plemenitaška, a korijeni su im iz Dalmacije.
Dalibor Mergel
Projekat „Glas Banata”, stranicu na hrvatskom jeziku, podržali su Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama
