OPERSKA PEVAČICA VESNA ĐURKOVIĆ O USPEŠNOJ KARIJERI, ULOGAMA, MUZIČKOM USAVRŠAVANJU

Najomiljenija mi je zrenjaninska publika

U Državnoj operi Burgas u Bugarskoj, u julu ove godine debitovala je kao Violeta Valeri u Verdijevoj „Travijati”. Ovu glumačku i vokalno zahtevnu ulogu sa velikim uspehom ponovila je nedavno u Državnoj operi Ruse (Bugarska). Pevala je kao solistkinja na koncertima Vojvođanskog simfonijskog orkestra, Beogradske filharmonije, Filharmonije mladih „Borislav Pašćan”. Najdraže joj je kada svoj moćni glas sjedini sa magijom ansambla Zrenjaninske filharmonije pred najdražom publikom u rodnom gradu.
Mlada i uspešna operska pevačica Vesna Đurković, sopran, obrazovanje je započela u Muzičkoj školi „Josif Marinković”, u klasi profesorke Ane Aleksić Šajrer. Posle toga nastavlja usavršavanje na katedri za solo pevanje Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Ljudmile Gros Popović, gde je 2016. završila i master studije.
Učestvovala je na mnogim takmičenjima i nizala brojne nagrade i priznanja. Usavršavala se u operskom studiju Narodnog pozorišta u Beogradu, na kursevima alta Marijane Mijanović, soprana Olge Makarine, baritona Davida Bižića i drugih. Svoj debi Vesna Đurković doživela tumačeći ulogu Belinde u operi Henrija Persla „Didona i Enej” 2013.
Do sada se ostvarila u raznim ulogama na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Bila je Đilda u Verdijevom „Rigoletu”, Adela u Štrausovom „Slepom mišu”, Mizeta u „Boemima”. Snašla se i u ulozi Nele iz Pučinijeve opere „Đani Skiki”, a odigrala je i Barbarinu u čuvenovoj Mocartovoj komičnoj opereti „Figarova ženidba”. U „Čarobnoj fruli” gledali su je kao prvu damu. „Bal pod maskama” je delo koje će pamtiti po tome što je dobila mušku rolu pisanu za sopran, kraljevog paža Oskara.
Za naš list Vesna Đurković je govorila o bogatoj karijeri, ulogama, muzičkom usavršavanju.

Ne potičete iz muzičke porodice, ali je muzika postala sastavni deo Vašeg života. Kako se to desilo?
– U mojoj porodici muzika je uvek bila prisutna, ali u nešto dugačijem žanru. Većina moje bliske rodbine ili peva ili svira ili i jedno i drugo. Tako da darovitost jeste familijarno uočljiva, ali eto ja sam zasad jedina koja je odlučila da se bavi klasičnom umetnošću. Najpre me je nastavnica muzičkog Danijela Avram podučavala i, da tako kažem, ohrabrila da pokušam da se muzički obrazujem. Onda sam u klasi profesorke Ane Aleksić Šajrer shvatila da je ovo jedino čime želim da se u životu bavim.

Muzičke početke vezujete za Zrenjanin. Kako je teklo Vaše usavršavanje?
– S obzirom na to da sam u rodnom gradu pohađala srednju školu, tu su se i dogodili moji prvi nastupi. Išli smo na razna takmičenja, imali interne časove i koncerte. Na taj način smo trenirali javni nastup i učili da se nosimo sa tremom i svim što uz nju ide. Samim tim smo se pripremali i za prijemni ispit za fakultet. Upisala sam Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu 2011. godine, u klasi profesorke Ljudmile Gros Popović, kod koje sam i diplomirala.

Koje su prve uloge u kojima ste „pekli” zanat?
– Kao student druge godine sam pevala u baroknoj operi Henrija Persla „Didona i Enej” na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Pevala sam ulogu Belinde. To je bio moj operski debi. Prva veća uloga, koju sam radila i koju pamtim, jeste Adela u opereti „Slepi miš” u okviru Operskog studija fakulteta profesorke Dragane Radaković. Zatim je tu uloga kojom sam krunisala master studije kod profesorke Ljudmile Gros Popović. Radila sam lik Madalene iz istoimene opere Sergeja Prokofijeva. To su neke moje prve uloge, svaka na svoj način je karakteristična i stilski različita. Kroz njih sam dobila priliku da polako istražujem taj čarobni svet opere na sceni kao jedan od izvođača.
Nakon fakulteta primljena sam u Operski studio Narodnog pozorišta u Beogradu, gde sam prvi put imala priliku da radim u jednom pozorišnom sistemu. Tri godine provela sam tamo pevajući i male i velike uloge, radeći sa našim operskim prvacima, rediteljima i dirigentima. Svoj prvi angažman, koji nije bio u okviru nekog usavršavanja, imala sam u operi Srpskog narodnog pozorišta.

Koje gradove i nastupe pamtite?
– Meni zapravo neku najposebniju atmosferu imaju koncerti koje sam imala sa Zrenjaninskim kamernim i Vojvođanskim simfonijskim orkestrom, uglavnom u rodnom gradu ili u Novom Sadu. Osim što su sjajni, uvek sretnem drage ljude sa kojima sam provela srednjoškolske dane. Nastupala sam sa njima kao tek svršeni student na koncertu našeg čuvenog baritona Željka Lučića. To je za mene bilo neverovatno iskustvo.

Ko su bili umetnički mentori od kojih ste najviše naučili?
– Osim profesora, koje sam već pomenula i kojima se uvek rado vraćam da poradimo na čemu god je potrebno, usavršavala sam se na dosta majstorskih radionica. Izdvojila bih bugarsku ekipu pevača sa kojom radim poslednje dve godine. To su bariton Krum Galabov, mecosopran Daniela Diakova i tenor Božidar Nikolov.

Opersko pevanje je specifičan posao. Kao i svaki drugi talenat, iziskuje da mu se posvetite i predano radite na njegovom razvijanju. Recite nam nešto više o tome.
– Proces se nikad ne završava. Vežbanje i učenje je konstantno, samo što u jednom trenutku postajete dovoljno samostalni da većinu stvari uradite sami sa sobom.
Nije na odmet imati par ušiju sa strane, nekog kome aposolutno verujete, čisto da vam s vremena na vreme ukaže na greške.

Osvajali ste nagrade i priznanja. Koliko su ona važna u životu i stasavanju jednog muzičkog umetnika?
– To je relativna stvar. Ima mnogo vrhunskih pevača, koji nisu bili takmičarski tip ili ih to jednostavno nije privlačilo. Sa druge strane, postoje jako dobri takmičari, koji su u pozorištu jako bledi. Ima i onih koji su i jedno i drugo. Ja sam se tokom školovanja mnogo takmičila. To je bilo korisno u smislu izlaganja i navikavanja na pevanje pod pritiskom. Ali za mene lično takmičenje i audiciranje je jedna jako neprirodna stvar, izuzetno stresna, iako sam se vremenom navikla na tu atmosferu. Mislim da u tim okolnostima nikad nisam uspela da pokažem svoj maksimum, ali ne mislim da je loše pokušavati, čak suprotno. Prija i lepo je kad neko pozitivno oceni vaš rad.

U predstavi „Travijata” igrate Violetu Valeri. Koliko je njen lik specifičan i zahtevan za izvođenje i kako ste se pripremali? Da li ste imali tremu i kakvo iskustvo nosite sa nastupa u bugarskom gradu Ruse?
– Ona je i vokalno i glumački izuzetno zahtevna. To je uloga o kojoj mnogi soprani sanjaju. Presrećna sam što sam dobila priliku da je pevam. Letos sam debitovala kao Violeta u Državnoj operi Burgas. Tada sam bila mnogo napetija, ali sve je prošlo odlično pa sam pozvana i u Operu „Ruse”, gde sam mogla više da uživam na sceni jer sam već „probila led”. Koliko god da spremni stanete na scenu, zrelost u tumačenju neke uloge stiče se isključivo izvođenjem na sceni, tako da se nadam da će ih biti još mnogo.

Živite na relaciji Zrenjanin – Beograd – Novi Sad i radite u Muzičkoj školi iz koje ste potekli. Na koji način se trudite da zainteresujete mlade i približite im solo pevanje?
– Pedagogija je jedna potpuno drugačija atmosfera od pozorišta i znači mi što stičem i to iskustvo upravo tamo gde sam i sama počela da učim. Velika je odgovornost postavljati nekome glas, jer ako nešto ne uradite kako treba posledice mogu biti nepopravljive. Srećom, tu je moja profesorka Ana Aleksić Šajrer, koja je mnogo puta pokazala da „zna šta radi” i sa kojom mogu uvek da se konsultujem i posavetujem.

Opera se dosta približila takozvanoj „običnoj” publici. Kako to vidite?
– Apsolutno tako i treba da bude.

Kakav je položaj opere, ali i uopšte kulture danas?
– Jako je teško odgovoriti na ovo pitanje, sada, u trenutku pandemije. Svakako da su postojali problemi i pre kovida, ali oni su sada, uslovno rečeno, postali manje bitni, kada se borimo da ansambli pozorišta ostanu zdravi, a da kontinuirano rade, da gledališta opet budu otvorena u punom kapacitetu. Sigurna sam da svi daju svoj maksimum u ovoj borbi.

  • NAGRADE I PRIZNANjA
    Vesna Đurković se može pohvaliti priznanjima, čime se naročito ponosi. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom takmičenju „Šimandi Jožef” i specijalnu nagradu pozorišta u Segedinu (2021). Izdvaja prvo mesto na takmičenju „Nikola Cvejić” u Rumi (2014), nagradu AP Vojvodine „Talenti” 2011, nagradu za najlepši glas na takmičenju „Bruna Špiler” u Herceg Novom (2011), poziciju laureata celog takmičenja „Obzorja na Tisi” (2011) u Novom Bečeju.

Miroslava Malbaški
Foto: Miloš Tošković, Opera Ruse i Jovan D. Njegović