Sačuvati pare za „crne dane”

Piše: dr Dejan Molnar, vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Ako se u obzir uzmu aktuelno stanje i tendencije u evropskom i širem okruženju (jačanje dolara u odnosu na evro, rekordno visoke cene energenata, rast kamatnih stopa), ima mnogo razloga koji navode na zaključak da nas očekuje ozbiljnija ekonomska kriza.
Iako zvanični podaci ukazuju na to da u Srbiji polovina zaposlenih radnika, više od 1,1 milion, zarađuje do 56.397 dinara mesečno (sumu manju ili jednaku ovom iznosu), ponekad se stiče utisak da ljudi žive na „višoj nozi”. Retko ko se odrekao putovanja i odmora, na ulicama viđamo relativno dobre automobile za naš standard, ulaže se u renoviranje kuća i stanova, u buticima se regularno pazari, kafići i restorani su puni…
Iako svaka porodica (domaćinstvo) najbolje poznaje svoje materijalne prilike i samostalno donosi odluke o obimu i strukturi potrošnje, ipak ne bi bilo loše da se ima u vidu verovatan razvoj ekonomske situacije. U uslovima rastuće neizvesnosti valja dobro razmisliti o tome da li i za koje svrhe uzeti zajam od banke, jer će kamatne stope biti više, a to znači i više mesečne rate (anuitete) tokom perioda otplate. Potencijalno slabljenje dinara (deprecijacija) u odnosu na evro moglo bi da predstavlja dodatni „udar” na kućni budžet onih koji su uzeli kredite indeksirane u evrima. U kriznim vremenima nije preporučljiva luksuzna niti prekomerna tekuća potrošnja (putovanja, restorani, skupa garderoba). Savet je da se ušteđevina (ukoliko se njom raspolaže) sačuva. Uvek je dobro imati neku rezervu „za crne dane”. Oni koji moraju da koriste bankarske kredite da bi „spojili kraj sa krajem”, posebno treba da vode računa o uslovima pod kojima uzimaju pozajmice, kao i da taj novac koriste isključivo za najnužnije potrebe.
Sasvim druge dileme imaju bogatiji slojevi stanovništva – pitaju se u šta uložiti novac. Ako neko želi da za kratak rok zaradi što više ili da, po svaku cenu, spreči da mu inflacija „pojede” deo ušteđevine, onda mora da se upusti u nešto rizičnije i zahtevnije poslove (ulaganje u različite valute, praćenje međuvalutnih odnosa/deviznih kurseva, ulaganje na berzi itd.). Visok prinos sa sobom uvek nosi i veliki rizik, pa tako ima i onih koji eksperimentišu sa ulaganjem u kripto valute. Međutim, ta oblast još uvek nije institucionalno uređena na adekvatan način, pa izlazak na taj teren podseća na ulazak u kockarnicu ili sportsku kladionicu.
Savet je da se u aktuelnim uslovima najveći prioritet dodeli jednom cilju, a to je sigurnost („bolje vrabac u ruci, nego golub na grani”). Preporuka bi bila da se investira u valute onih zemalja čija je geopolitička pozicija povoljnija i čije su privrede stabilnije i otpornije na krizu (npr. američki dolar, švajcarski franak), nezavisno od kratkoročnih fluktuacija deviznih kurseva. Ulaganje u nepokretnosti (stambene i poslovne prostore, zemljište) na dobrim lokacijama na duži rok sigurno ne predstavlja pogrešnu investicionu odluku. Premda i na ovom tržištu može doći do značajnih oscilacija cena, nesporna je činjenica da se radi o sigurnim plasmanima.
Izdavanje nepokretnosti deluje atraktivno, ali ni tu prinosi nisu naročito visoki, kada se u obzir uzmu izdaci za održavanje i popravke, renoviranje, porez na imovinu, rizik naplate, kretanje tražnje u dugom roku i sl. Recimo, period povraćaja ulaganja od 20 godina znači da je prinos „svega” oko 5% godišnje. Na kraju, ako ima dobrog saveta, onda bi to moglo biti – bez „naglih pokreta”, sačekati, strpeti se, pa nakon „oluje” razmišljati o atraktivnijim alternativama.