(469) Zašto treba restrukturirati javna preduzeća

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu
Nova Vlada Srbije bi morala da se bavi i problemima koje u prethodnom sastavu nije uspela da reši. Jedan od njenih prioriteta svakako bi trebalo da bude i reformisanje javnih preduzeća, odnosno preduzeća pod državnom kontrolom.
Javni sektor je generator ogromnih finansijskih gubitaka. Prema studiji Fiskalnog saveta oni dostižu iznos od oko tri odsto bruto domaćeg proizvoda (približno milijardu evra). Imajući u vidu da je manjak u budžetu godinama unazad iznosio oko šest odsto BDP-a, nameće se zaključak da je polovina budžetskog deficita na godišnjem nivou, koji je jedan od najvećih makroekonomskih problema, zapravo rezultat neefikasnosti rada u javnom sektoru. Ako se danas i „dičimo” godišnjom stopom rasta BDP-a od 0,5, jedan ili 1,5 odsto, onda je jasno koliko je pogubno to što javni sektor na godišnjem nivou daleko više uništava supstancu nego što iznosi prirast BDP-a kojim se ponosimo. Ostvareni gubitak u javnom sektoru pokriva se direktnim subvencijama iz budžeta i aktiviranjem državnih garancija za kredite koje javni sektor koristi, kao i time što neka javna preduzeća ne plaćaju svoje obaveze po osnovu poreza i doprinosa.
Javni sektor u Srbiji je veći nego u drugim zemljama. O tome svedoče relativni pokazatelji poput učešća ovog sektora u stvaranju BDP-a, kao i o broju zaposlenih u javnom sektoru po stanovniku. Naime, javni sektor naše zemlje učestvuje sa oko 40 odsto u stvaranju BDP-a, što je prilično visoko za tržišnu privredu (to znači da privatni sektor doprinosi sa svega 60%). Istina, ovo je posledica činjenice da je privatni sektor u našoj zemlji nedovoljno razvijen. Primera radi, učešće javnog sektora u generisanju BDP-a iznosi: u Mađarskoj 20 procenata, u Rumuniji 30, u Bugarskoj i Poljskoj 25 odsto… Sa druge strane, u tržišnim privredama, a na sto stanovnika, u javnim preduzećima je zaposleno najviše dvoje ljudi, dok je u našoj zemlji takvih blizu tri (kada se u obzir uzmu i bivša društvena preduzeća koja su sada u državnom vlasništvu).
Otuda i ne čudi to što privatni sektor kod nas nije razvijen koliko bismo svi želeli. On posustaje pod teretom javnog sektora koji generiše nelikvidnost, narušava rokove naplate, promoviše hazard – država koja treba da se stara o naplati poreskih prihoda otpisuje fiskalne dugove preduzećima koja su pod kontrolom države i sredstvima poreskih obveznika (subvencijama i garancijama) pokriva njihove gubitke. Razlog treba videti i u atmosferi „uhlebljenja” partijskih činovnika, dakle u neproduktivnom zapošljavanju, a sve predstavlja plodno tlo nepotizma, klijentelizma, korupcije…
U navedenim okolnostima jedino što se razvija jesu neizvesnost i nesigurnost, a ništa tako efikasno ne destimuliše privatno preduzetništvo i nove investicije kao ove pojave. Stoga bi osnovni prioritet ministarstva privrede trebalo da bude iznalaženje načina da se podstakne brži razvoj privatnog sektora, jer jedino veće učešće privatnog sektora u generisanju BDP-a može „naterati” javni sektor da se reformiše i postane servis privatnom sektoru.