Ekonomski tigar „trči u mestu”?

Piše: dr Dejan Molnar, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Godinama unazad kontinuirano smo izloženi informacijama da privreda Srbije beleži izrazito visoku stopu rasta bruto domaćeg proizvoda. Međutim, postavalja se pitanje u kojoj meri je to relevantno sa stanovišta privrednog razvoja čiji je osnovni cilj poboljšavanje kvaliteta života i rast kupovne moći građana. Uprkos tome što je u Srbiji BDP ukupno povećan za 31,5% (u realnom izrazu) u periodu 2013-2023. godina, standard nije mnogo porastao u odnosu na evropski prosek. Otuda se i pojavljuje dilema, da li je uopšte bitan tempo rasta ostvarene proizvodnje, ako to nije praćeno povećanjem materijalnog statusa stanovništva.
Makroekonomski pokazatelj na osnovu kojeg se može pratiti i upoređivati nivo životnog standarda u međunarodnim okvirima jeste bruto domaći proizvod (BDP) izračunat prema paritetu kupovne moći (PKM). U pitanju je metod pomoću kojeg se u obzir uzima i nivo cena u jednoj privredi, a ne samo vrednost BDP-a u evrima do kojeg se dolazi pomoću zvaničnog deviznog kursa. Ono što je sa stanovišta dostignutog nivoa privrednog razvoja bitno, osim vrednosti BDP-a po stanovniku, jeste koliko dobara i usluga za taj iznos može da se kupi na lokalnom tržištu. Dakle, pomoću BDP-a korigovanog za paritet kupovne moći mogu se porediti razlike u količinama dobara i usluga koje prosečan žitelj može da nabavi. Ovo je važno zbog međunarodne komparacije, jer se tako elimiše razlika u nivou cena u različitim državama.
Na primer, ukoliko neko dobro u Nemačkoj košta 100 evra, dok u Srbiji vredi 10.000 dinara, onda prema zvaničnom deviznom kursu (jedan evro=117 dinara) za to u Srbiji treba izdvojiti 85 evra. To znači da je ono za oko 15% jeftinije kod nas nego u Nemačkoj. Drugačije rečeno, kod nas se pod tim uslovima za 100 evra može kupiti za 15% više tog proizvoda (u našoj zemlji 100 evra „više vredi”).
U bazi Evrostata (statističkog zavoda EU) se mogu pronaći serije podataka o BDP-u po stanovniku koji je usklađen prema paritetu kupovne moći. Na ovaj način iskazana ekonomska pozicija Srbije se tokom poslednjih desetak godina veoma sporo unapređivala, kada se uporedi sa članicama EU-27. Naime, 2013. godine naš BDP per capita, prema PKM, je bio na nivou od 42% proseka EU, da bi se 2023. povećao na 49%. Danas sve članice EU imaju viši nivo razvijenosti i standarda od Srbije. Nešto niži nivo kupovne moći beleži se samo u BiH (36% proseka EU), Albaniji (36%) i Severnoj Makedoniji (41%).
Ukoliko bi se trendovi karakteristični za period 2013-2023. nastavili, može se zaključiti da će Srbija prosečan nivo razvijenosti u EU iz 2024. godine uspeti da dosegne tek za 46 godina, odnosno 2070. godine! Pod istim pretpostavkama, nama bi bilo potrebno više decenija da dostignemo prošlogodišnji stepen razvoja: u Nemačkoj i Austriji (55 godina), Francuskoj (46 godina), Italiji (45 godina), Sloveniji (40 godina), Poljskoj i Rumuniji (30 godina), Mađarskoj i Hrvatskoj (29 godina)…
Ako je cilj rasta privredne aktivnosti da se unaprede kvalitet života i standard ljudi, onda se na bazi navedenih činjenica može zaključiti da smo se prethodnih deset godina dobrano pomučili. Stiče se utisak da smo zapravo, ipak, „trčali u mestu”.