(505) Državno obrazovanje na ispitu

Piše: dr Dejan Molnar

docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Đaci i studenti koji se u Srbiji školuju u državnim školama i na državnim fakultetima, gotovo obavezno pohađaju i privatne časove. Opšte je prihvaćeno da se prelazne ocene najlakše dobijaju samo ako se uz redovno praćenje nastave paralelno ide i na privatne časove.
Svakako da roditeljima đaka i studenata ovo predstavlja dodatni trošak. Zbog objašnjenja studenata master studija fakulteta koji pripada Univerzitetu u Beogradu, da za najveći broj ispita mora da pohađa privatne časove, mnogi od nas trebalo bi da se osećaju poraženim, a pre svih – profesori.
Ako časovi u školama ili na fakultetima nisu dovoljni ili nisu adekvatni da polaznici savladaju gradivo, onda nešto nije u redu sa sistemom školovanja, planovima i programima, kvalifikacijama i kompetencijama nastavnika ili, pak sa motivacijom đaka, studenata i nastavnika… Jer, da je sve onako dobro kako se to predstavlja ocenama đaka, zatim kvalitetom nastave na akreditovanim programima, kao i ocene koje dobijaju nastavnici i profesori, ne bi bilo potrebe za dodatnim, privatnim časovima. Ranije se to u školama organizovalo u sastavu dopunske nastave. Na fakultetima postoje konsultacije sa studentima, ali ih studenti mahom ne koriste. Došlo se do toga da se sve radi sa ciljem da se ispuni nekakva forma (da se dobiju dobre ocene i diplome), a da malo ko vodi računa o pravoj sadržini i suštini, a to je kvalitet znanja kojim polaznici (đaci, studenti) ovladavaju. Konačno, kako je moguće da „posrednici” (nastavnici koji pružaju usluge privatnih časova) bolje pripreme đaka ili studenta od onoga ko ih tokom školske godine uči, ispituje i ocenjuje? Ne radi se ovde samo o tome da se na privatnim časovima radi kvalitetnije, da tada predavači posvećuju više pažnje i da se radi u manjim grupama, već se radi o tome da se konstantno kreira atmosfera da bez dodatne nastave i časova ne može dovoljno dobro da se nauči.
Đaci i studenti bi morali da zahtevaju od svojih nastavnika u školama i na fakultetima da ih podučavaju tako da mogu da savladaju sve što je potrebno, a nastavnici bi morali da se trude isto onako kao što se to čini na privatnoj nastavi. U suprtonom, rezervisali smo „kartu u jednom pravcu” ka destinaciji u kojoj će državno školstvo služiti za izdavanje diploma i sertifikata za znanje koje su đaci i studenti negde drugde stekli. Da li će onda uopšte biti potrebe za nastavom? Vreme je da svi učesnici u procesu aktivno učestvuju u rešavanju ovog problema i u delokrugu svojih nadležnosti pruži odgovarajući doprinos za prevazilaženje ovakvog stanja.