(545) Koliko smo (ne)jednaki

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Jedan od osnovnih pokazatelja životnog standarda jeste prosečna zarada. Međutim, ovaj indikator ne može na odgovarajući način da prikaže realno stanje. Jer, prosek je samo statistička kategorija, a ne nužno i vrednost koja se javlja u praksi. Zbog toga, prilikom ocene životnog standarda i kvaliteta života građana treba uzeti u obzir i niz drugih pokazatelja. Jedan od njih je svakako nejednakost u raspodeli dohotka. Ovo zbog toga što prosečna vrednost dohotka u nekoj zemlji može biti na zadovoljavajućem nivou, uprkos tome što u realnosti veliki broj ljudi živi na egzistencijalnom minimumu (ili čak ispod njega), dok mali broj privilegovanih ostvaruje veoma visoke prihode.
Za potrebe merenja nejednakosti u raspodeli dohotka ekonomisti koriste različite pokazatelje. Među njima, najveću primenu u praksi je pronašao Đini (Gini) koeficijent. Vrednost ovog pokazatelja se teorijski kreće u intervalu od 0 (potpuna jednakost) do 100 (potpuna nejednakost). Što je vrednost ovog pokazatelja veća, to je nejednakost veća, i obrnuto.
Treba znati da je Srbija zemlja sa izraženom nejednakošću u raspodeli dohotka. Ovakav zaključak direktno sledi iz poređenja naše zemlje sa državama članicama EU, te sa pojedinim zemljama iz okruženja. U periodu 2010-2016. godina prosečna vrednost Đini koeficijenta je na nivou EU-28 bila 30,7, u Sloveniji 24,2, Hrvatskoj 30,7, Makedoniji 36,2, zatim u Slovačkoj i Češkoj 25, u Mađarskoj 27,4, u Rumuniji 34,7, u Bugarskoj 35,4, u Austriji 27,5, u Francuskoj 29,8, u Španiji 32,5, u Italiji 34,2, dok je u Srbiji prosečna vrednost Đini koeficijenta bila čak 38,3! To znači da je u odnosu na druge države nejednakost u distribuciji dohotka u našoj zemlji najveća. Drugim rečima, veliki broj stanovništva raspolaže niskim primanjima, dok manji broj stanovnika prima relativno visoke dohotke. Uprkos ovakvoj situaciji, interesovanje donosilaca odluka u našoj zemlji za problem nejednakosti nije veliko.
Kao jedan od osnovnih uzroka ovakvog stanja može se navesti visok procenat građana koji nemaju stalno i kvalitetno zaposlenje. Osim činjenice da su osnovni indikatori tržišta rada (stopa nezaposlenosti, stopa zaposlenosti i stopa aktivnosti) u Srbiji lošiji u odnosu na prosek EU-28, brojni pokazatelji ukazuju i na probleme vezane za kvalitet zaposlenosti u Srbiji: relativno visoko učešće ranjive zaposlenosti, visoka stopa neformalne zaposlenosti i niže učešće zaposlenih radnika koji imaju ugovore na neodređeno vreme. Stopa neformalne zaposlenosti je relativno visoka, dok su učešća zaposlenih radnika koji imaju ugovore na neodređeno vreme niža nego u većini drugih evropskih zemalja, što sve zajedno govori o relativno visokoj nesigurnosti na tržištu rada u odnosu na druge evropske zemlje.
Nejednakost se može smanjiti samo ukoliko novi poslovi budu oni sa punim radnim vremenom, permanentni, u formalnom sektoru, ili drugačije rečeno kvalitetniji poslovi sa većom zaradom, boljom socijalnom zaštitom i boljim drugim uslovima rada. U tom pravcu treba voditi i buduću investicionu politiku, za razliku od dosadašnje prakse.