Bankari dovedeni za pregovarački sto

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Problem zaduženih građana koji imaju kredite indeksirane u švajcarskim francima već godinama traje, a rešenje se tražilo putem individualnih sudskih sporova između klijenata i banaka. Inače, potraživanja banaka od klijenata po osnovu ovakve vrste kredita iznosi približno 62 milijarde dinara ili skoro 520 miliona evra.
Pokazalo se da domaće pravosuđe do sada nije bilo „na visini zadataka”. Sporost u rešavanju sporova, nepostojanje sudske prakse, različito tumačenje predmetne materije, različite presude prvostepenih sudova, nedostatak stručnosti i znanja, samo su neki od razloga zbog kojih ovaj put nije doveo do rešenja.
U proteklom periodu banke i nisu imale naročiti interes da bilo šta promene. Prvo, aprecijacija (jačanje) švajcarskog franka je doprinela tome da njihova potraživanja izražena u dinarima i evrima budu daleko iznad realnih vrednosti nepokretnosti koje su pomoću tih istih kredita i kupljene. Bankama je, zatim, bilo dozvoljeno da i u toku trajanja sudskih procesa prodaju sredstva obezbeđenja (hipoteke), a to su bile upravo nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o kreditima. Treće, najveći broj stambenih kredita je bio osiguran kod Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita (NKOSK), što je bankama omogućavalo da svakog meseca od NKOSK-a naplaćuju 75% od mesečnih anuiteta koje im klijenti nisu plaćali. Bez suočavanja sa konkretnim rizicima banke nisu ni bile zainteresovane za bilo kakve pregovore i dogovore sa svojim klijentima. Dužnici nisu ni imali sa kim da pregovaraju o smislenim i funkcionalnim reprogramima kredita, koji bi doveli do vraćanja zajmova u status redovne otplate.
U Srbiji je situacija takva da je problem eskalirao do te mere da su građani koji imaju kredite indeksirane u švajcarskim francima egzistencijalno ugroženi. Njihove mesečne rate (aniteti) su veće od njihovih mesečnih primanja. Dugoročno, takva situacija nikome nije u interesu. Dužnici i da hoće, toliko uvećane obaveze ne mogu da izmiruju. Tržišna vrednost sredstava obezbeđenja (hipoteka) je manja od glavnice kredita, tako da ni banke ne mogu da naplate svoja uvećana potraživanja. Državna korporacija za osiguranje kredita umesto klijenata plaća bankama mesečne obaveze.
Jačanje švajcarske valute je svakako doprinelo ovoj kompleksnoj i delikatnoj situaciji. Međutim, najveći deo odgovornosti snose dužnici (klijenti) i banke (poverioci). Klijenti su srljali u dugove. Bankarski službenici i menadžeri nisu dobro procenjivali rizik, već su svoje klijente (pre)zaduživali iznad njihovih realnih mogućnosti, a sve zbog „gladi” za profitom i želje da svoje rezultate, knjigovodstveno i kratkoročno, prikažu boljim nego što jesu. Zbog toga bankari i klijenti treba da podnesu najveći trošak u ovoj situaciji. Država, odnosno poreski obveznici ne bi trebalo da snose troškove. Dobro što je Vrhovni kasacioni sud (VKS) svojim odlukama naterao bankare da sednu za pregovarački sto.