Da li ćemo biti gladni?

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Iako je Ukrajina geografski udaljena, posledice sukoba koji se odvija na njenoj teritoriji ubrzano dolaze i do nas. Osećamo ih, za sada, preko novčanika – cene rastu, sve manje robe možemo da kupimo za novac kojim raspolažemo.
Ukrajina i Rusija su veliki proizvođači hrane. Usled ratnih zbivanja dolazi do smanjenja globalne produkcije najvažnijih prehrambenih proizvoda. U uslovima nepromenjene, a usled panike i rastuće svetske tražnje, to utiče na njihovo poskupljenje. Tome doprinosi i rast cena goriva, mineralnog đubriva i drugih hemijskih sredstava koji se koriste u proizvodnji primarnih poljoprivrednih proizvoda. Visoke cene pšenice i kukuruza smanjuju realni prihod i nivo životnog standarda građana. Naročito će biti pogođeno stanovništvo u onim državama koje spadaju u red siromašnijih, gde se značajan deo dohotka izdvaja za hranu i energiju (što je slučaj i u Srbiji).
U javnosti se sve češće iznosi bojazan da će nam predstojeća zima biti najteža još od Drugog svetskog rata, posebno po pitanju prehrambene i energetske bezbednosti. Stoga se, kao jedno od najvažnijih, nameće pitanje da li Srbija ima dovoljno namirnica u ovom delikatnom momentu?
Bez hrane nema života. Aktuelna situacija nas ponovo podseća na činjenicu da su poljoprivreda i prehrambena industrija strateške oblasti (sektori). U tržišnoj privredi je važno voditi računa o ekonomskoj efikasnosti. Kada su okolnosti neekonomske (kao što je to sada slučaj), onda se iznova dolazi do zaključka da prehrambenu delatnost moramo razmatrati i sa bezbednosnog, političkog i strateškog aspekta. Dobra je prilika da se prisetimo da smo kao država i društvo upravo zahvaljujući poljoprivredi uspeli da preživimo period tokom prve polovine devedesetih godina prošlog veka u okolnostima potpune međunarodne izolacije, odnosno najoštrijih sankcija koje su uvedene jednoj suverenoj zemlji. Ta bi iskustva valjalo koristiti danas prilikom donošenja aktuelnih odluka.
Srbija, srećom, ne spada u red država koje su ugrožene kada je u pitanju proizvodnja hrane (što je svakako dobra vest). Tek nakon jesenje žetve znaće se preciznije sa koliko žitarica raspolažemo za naredni period. No, na osnovu podataka iz prethodnih godina možemo pretpostaviti da će biti dovoljno. Srbija je neto izvoznik poljoprivrednih proizvoda. U sektoru poljoprivrede, šumarstva i ribarstva naša zemlja je tokom poslednje tri godine (period2019-2021) ostvarila prosečan suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni sa inostranstvom u iznosu od oko 660 miliona američkih dolara godišnje. U istom periodu ostvaren je prosečan godišnji suficit od 824 miliona dolara kada se radi o žitaricama, od 500 miliona dolara u segmentu voća i povrća itd.
Imajući u vidu rast svetskih cena hrane, na domaćem tržištu dolazi do svojevrsnog konflikta interesa proizvođača i potrošača. Proizvođači, čiji su proizvodni inputi (đubrivo, gorivo itd.) poskupeli imaju svoje profitne interese (ponašaju se tržišno), te nastoje da izvezu robu i prodaju je skuplje u inostranstvu. Sa druge strane, domaći potrošači, čija kupovna moć nije velika, imaju potrebu za hranom (koja je i socijalna kategorija).
U kriznim vremenima država mora da vodi računa o bilansu hrane, odnosno njen je zadatak da je obezbedi dovoljno za stanovništvo.
To može da se postigne merama agrarne politike kao što su regresiranje troškova mineralnog đubriva, goriva, ograničavanje izvoza uz subvencionisanje (kompenzaciju; nadoknađivanje) cena…