DR MILAN ALEKSIĆ, PROFESOR, KOMPOZITOR – POVRATAK MUZICI U ZRENJANINU

„Nova Barselona” za novi muzički uzlet

Kompozitor je i profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Usavršavao se i živeo u Njujorku, Berlinu, Beču, Torinu… Radio je kao gostujući profesor na nekim od najvećih univerziteta sveta i prvi je doktor iz oblasti muzike u Zrenjaninu. Od prošle godine je dr Milan Aleksić ponovo naš sugrađanin.
Osnovao je prvu privatnu Muzičku školu u Zrenjaninu – Muzičku školu „Aleksić”, a nedavno je formirao Ansambl „Nova Barselona”. Nakon zatišja javnog života u našem gradu, uslovljenog drugim talasom virusa korona, „Nova Barselona” je oživela amfiteatar Narodnog muzeja krajem avgusta. Sa dr Milanom Aleksićem smo razgovarali pre i posle koncerta, a utiske sabirali kada su se prve impresije stišale…

Da li ste očekivali ovakav odziv publike i kakvi su utisci?
– Mi smo se nadali da će interesovanja biti, a nadanja su i prevaziđena. Prepun amfiteatar, gde je dosta ljudi i stajalo, i još toliko ljudi na trgu, gde je koncert direktno putem projektora prenošen. Koncerti u Zrenjaninu su uvek imali publiku, a korona nas nije uplašila. Utisci su izvanredni, rodio se novi orkestar!

Odakle ime „Nova Barselona”, utopija, fantazmagorija, čarolija, istorija…?
– Sve pomalo; i utopija, i fantazmagorija i istorija, nadamo se vremenom i čarolija. Lepa je ta priča o Špancima koji su živeli u Zrenjaninu i koji su početkom 18. veka na mah čak i preimenovali grad u Nova Barselona. Nije li na svetu sve moguće, pa i da se jedan grad u Banatu nazove imenom prestonice Katalonije?

Kada ste osnovali „Novu Barselonu” rekli ste da želite da orkestar bude stalan i da održava repertoar. Kako ste namerili to da ostvarite?
– Ansambl je osnovan sa željom da radimo stalno, a ne povremeno. Sa svim grupnim poduhvatima je slično… I u sportu najuspešniji tim nije onaj koji okupi najbolje pojedince, već kolektiv koji dugo, naporno i osmišljeno zajedno radi. Zajedništvo je možda najbolja reč koja opisuje dobar zvuk jednog orkestra, a do njega se dolazi samo stalnim i istrajnim radom, ne povremenim „projektima” kako u današnje vreme orkestri kod nas rade.

Sudeći i po promotivnom koncertu „Nove Barselone”, Zrenjanin ima vrsne muzičare, kao i publiku dostojnu repertoara?
– Tradicionalno, Zrenjanin je muzička prestonica. Imali smo simfonijski orkestar još 1899. godine. To je, verovatno, najstariji stalni simfonijski orkestar na teritoriji današnje Srbije (Beogradska filharmonija je osnovana tek 1923). U isto vreme postojao je i orkestar Društva prijatelja muzike, a kasnije i orkestar Sokolskog društva. Zrenjanin je tada imao i balet i operu. Tokom pedesetih godina se gase orkestri jedan za drugim, a 1969. se osniva Zrenjaninski kamerni orkestar. Nažalost, trenutno u Zrenjaninu ne postoji stalni orkestar, iako u gradu žive izvrsni muzičari, a i dalje postoji stalna, veoma prefinjena publika. Uz malo sreće i podrške, publika može dobiti češće koncerte, a muzički život deo stare slave.

Foto: Svetozar Gardinovački

Kako vidite mesto muzike i kulture u današnjem svetu?
– Više od 30 godina traje narativ u celom svetu (a mi smo tu ludost zdušno prigrlili) da je kultura zabava i šou biznis, da je umetnost roba, slatka, laka i zapakovana u šareni papir. Kulturne industrije, kulturne politike, menadžeri, strategije, spektakli, festivali… tako se direktno opstruira umetnik koji na rubu sveta nešto stvara, neko delo koje će svedočiti o nama i našem vremenu bolje nego svako drugo svedočanstvo, i za stotinu i hiljadu godina.
Supstanca umetnosti je umetničko delo. Spektakli, festivali, „kulturne prestonice”, egziti i drugi žderači novca su masovna, vašarska zabava koja ne samo da nema veze sa umetnošću već je i razara, onemogućava je, jer zauzima sav prostor i uzurpira sve raspoložive resurse. Takođe, i publika se tako ne neguje već se upropaštava. Za umetnost ovo je neprijateljsko vreme, ali će ona zasigurno preživeti i nadživeti te lude kaprise vremena.

Kako ste odabrali repertoar za prvi koncert i možete li nam reći kako ćete profilisati repertoar ansambla?
– Orkestar ima tri ideje vodilje. Prva, da sviramo dela stvorena za takav ansambl, a to je muzika do 1800. godine, posle koje se orkestar naglo uvećava i menja svoj smisao. Druga, da mladi izvođači iz Zrenjanina dobiju priliku da sviraju kao solisti sa orkestrom. Većina njih završi akademije kao izvrsni studenti, a da se nikada nisu okušali u tom vrhunskom izazovu – da kao solisti budu praćeni orkestrom. Treća ideja je da se čuje glas savremenih zrenjaninskih kompozitora. Retko ko zna da imamo šest Zrenjaninaca kompozitora od kojih troje ima zavidne akademske i internacionalne kompozitorske karijere. Istorija muzike opisuje u stvari istoriju stvaralaštva, dela su ona koja se vide, koja ostaju, ništa drugo. Ona su zalog čitave muzike. Nema ni izvođača ni publike bez kompozitora, bez stvaralaštva, niti istorije bez muzičkih dela. Dela su baština. Moramo se truditi da ostavimo nešto, a jedini je način da podstičemo, čuvamo i pomažemo današnje stvaralaštvo.

Vi ste i autor aranžmana i bili ste dirigent na koncertu. A na koncertu je premijerno izvedena vaša kompozicija „Povratak”, inspirisana Homerom i Odisejem za koju ste zvuk, ritam i harmoniju pronalazili i u našoj tradiciji – kakav je osećaj nakon izvođenja?
– Kompozicija „Povratak” je napisana na tekst 8. pevanja Homerove Odiseje, za orkestar i naratora. Nekoliko godina sam pisao ovu kompoziciju, istraživao sam kakva je to muzika koja nas vezuje za Homerovsku epsku tradiciju, i pronašao sam brojne veze koje postoje između naše, srpske i balkanske epike, naših guslara, gangi i ojkača, i Homera. Takođe i u drugim kulturama sam pronašao sličan istorijski sloj. Poslušajte japansku Gagaku muziku, carsku muziku iz 7. veka i čućete zapanjujuću sličnost sa gangama Istočne Hercegovine. Najveći naučnik koji se Homerom bavio u 20. veku je Milman Peri, od koga je nastala cela naučna škola. On je rešio „homerovsko pitanje”, staro dve i po hiljade godina. Znate kako ga je rešio? Došao je u Hercegovinu početkom 20. veka i proučavao tamošnje guslare. Utvrdio je da je to ta ista tradicija, živa. Najveća zbirka snimaka te muzike i čitav institut postoji na Harvardu, koji se našim guslarima i našom epikom bave. Tuda je išao deo mojih istraživanja koja su pretočena u muziku. Iako je to danas jeres, ja mislim da je ipak nemoguće stvarati umetnost van svog identiteta, nacije, svog kulturnog miljea. Zadovoljan sam što je kompozicija izvedena. Nekoliko hiljada sati rada stane u pola sata muzike… Kao autobiografija u zvuku.

Koliki je izazov bio osnivanje privatne Muzičke škole „Aleksić” i kakvo je jednogodišnje iskustvo?
– Pre tačno godinu dana supruga i ja smo osnovali Muzičku školu „Aleksić”. Iskustvo je sjajno. Blizu stotinu polaznika je prošlo kroz školu. Zapanjujuće je koliko su naša deca talentovana, vredna i pametna. Nažalost, rad škole je izuzetno poremetila epidemija novog korona virusa, ali to je viša sila i nadamo se da će sledeća školska godina biti redovna.

Koja je razlika između državne i privatne muzičke škole?
– Imamo sreću što u gradu imamo veliku, državnu muzičku školu. Ona radi po čvrstom i strogom programu koji propisuje ministarstvo, ima striktna pravila upisa i rada. Za mnoge đake nije dobar tako strog i naporan režim ispita, takmičenja, nastupa, stalnog takmičarskog duha. Mi mislimo da put do dobrog muzičara može da bude manje trnovit. U našoj školi svaki đak radi po individualnom programu, tempom koji njemu odgovara. Trenutno imamo polaznike između tri i 65 godina. Sviraju i klasičnu i popularnu muziku. Neki probaju, na primer, violinu, pa posle nekoliko meseci pređu na gitaru, pa se na kraju odluče za klavir. Dakle, mi smo fleksibilni na način na koji državna škola to ne može. Upravo, jer radimo po drugačijem programu, sa drugačijim uzrastima i željama, mi nismo konkurenti, već se nadopunjujemo.

Uvek je lepa vest da nam se sugrađani vraćaju. Vaša supruga je iz Sremske Mitrovice, danas ste stanovnici Zrenjanina i imate dvoje dece. Da li je Zrenjanin perspektiva za Vas i vašu decu?
– Zrenjanin je odlična sredina. Uslovi za život su ovde mnogo bolji nego u nekim drugim gradovima gde sam živeo. Potcenjujemo sebe, svoj grad, ljude oko sebe i previše „kukamo”.

Od kada Vas znam, vi ste entuzijasta i čovek koji neprestano uči, koji se obrazuje ne samo u oblasti muzike, već i istorije, sociologije, kulture… Šta je sledeće?
– Ne znam. Na sve što radim gledam kao na proces učenja. Još nisam naučio, nadam se i neću još skoro…

Branka Jajić