Na buvljaku često mogu da se nađu knjige, i to dobro očuvane. Zaljubljenici u pisanu reč mogu tako da nađu i vredna izdanja koja su bila višak u nečijem domaćinstvu…
Pod ruke mi je došla knjiga „Dubravka” – prikazanje spjevano po gospodinu Đivu Frana Gundulića prikazano u Dubrovniku godišta Gospodinova MDCXXVIII, izdavača Gece Kona, Knez Mihailova ul. 1, 1923, iz edicije Odabrana biblioteka za školu. Na njoj se nalazi pečat Državne železničke radionice Petrovgrad, zavedena pod brojem 27. Iste te godine, knjiga je izdata u Dubrovnku, Nakladna knjižara „Jadran”.
Železnička zanatska škola pri Državnoj železničkoj radionici (Monografija „Petrovgrad”) postojala je od 1930/31. školske godine. „Cilj škole je da spremi za radionice i ložionice državne železnice stručne radnike i nameštenike kao što su bravari, strugari, kovači, limari, stolari, kandidati za mašinovođe, poslovođe, pregledače kola…” Imala je rang nepotpune srednje škole, sa različitim stepenom kvalifikacije. Četiri razreda pohađala su 494 učenika. Nastavnici: devet inženjera, dva službenika radionice, jedan profesor gimnazije i jedan saobraćajni lekar. Upravitelji škole bili su inženjeri, od osnivanja do izlaska monografije (1938. godine), Ivan Vidić, Tihomir Pavlović, Janko Bjelica, Ernest Sancin, Tešimir Filipović…
Sama Glavna radionica državnih železnica nalazila se između železničke stanice „Begej” i Banovinske bolnice, duž železničke pruge. Osnovana je odmah po izgradnji pruge Bečkerek-Pančevo, odnosno Vršac, oko 1900. godine. Do 1919. imala je sedamdesetak radnika, a kako je saobraćaj napredovao, tako se i proširivala. Imala je 980 zaposlenih: 9 inženjera, tri tehnička činovnika, 14 nižih tehničkih i 46 administrativnih službenika, 674 kvalifikovanih i polukvalifikovanih, kao i, kako piše, 134 prostih fizičkih radnika i 100 učenika i šegrta. Radionica se bavila opravkom lokomotiva, vagona, livenjem svih potrebnih delova od sivog liva, bronze i mesinga, „iskivanjem potrebnih delova za gornje radove”. Upravnik radionice bio je već pomenuti inženjer Tešimir Filipović, a zamenik inženjer Ivan Širag.
Eto, jedna sačuvana knjiga iz davnih vremena upućuje nas da to školovanje za zanate nije bilo samo da se nauči kako se baviti strukom, već je pružala đacima šire obrazovanje. Glavna železnička radionica koja je imala zanatsku školu, posedovala je biblioteku. A u njoj, kao obavezna školska lektira, našla i knjiga „Dubravka”, a na naslovnom listu bio je pečat Dubrovačke Republike.
