Kecelje

Piše: Ljiljana Bailović

Ne znam da li današnji tinejdžeri uopšte znaju šta je korzo. Kad sam ja bila u njihovim godinama, korzo je bio prvi oblik večernje zabave koji nam je bio dostupan. Kasnije te puste da odeš i na igranku, vikendom (naravno, sa strogim vremenskim ograničenjem), ali za korzo nismo ni tražili roditeljsku dozvolu jer se nastavljao na popodnevnu nastavnu smenu – malo zakasniš kući, ništa strašno…
Korzo je zapravo bila večernja promenada u glavnoj zrenjaninskoj ulici. Devojke i parovi su više šetali (od Bukovčeve zgrade do Centralne apoteke i nazad), dok su momci uglavnom stajali sa strane, u svojevrsnom „špaliru”, svako sa svojim društvom. Ako je neko želeo da ti priđe, korzo je bila ta prilika… Pripreme su, često, počinjale još pre školskog zvona, naročito kad je poslednji čas bio istorija, jer se taj dobrodušni profesor pravio da ne vidi kako su se devojke preselile u stražnje klupe da bi mogle, krišom, da izvade ogledalca i nabace malo šminke (u školi je, inače, šminka bila strogo zabranjena). Kad konačno zazvoni za kraj, samo skineš „kecelju”, strpaš je u torbu, i istrčiš na korzo.
Za nas, gimnazijalke, bile su obavezne školske uniforme: crna haljina sa belom kragnom, i zvali smo je „kecelja”. Tada su, kao i sada, u modi bile mini, midi i maksi dužine, kratki šortsevi, uske farmerice i široke pantalone – i sve smo mi to nosile i u školi, ali tako da se ne vidi, jer preko toga obučeš obaveznu kecelju. Koja nam je strašno išla na živce, stalno smo vodile ratove za slobodu – protiv porobljavanja keceljom. I dečaci su sa nama, uglavnom, bili solidarni, iako oni – gle čuda! – nisu morali da nose bilo kakvu uniformu!
Mi taj rat za slobodu nismo dobile. Ali se posle školski sistem sasvim rastočio na „usmereno obrazovanje”, pa su tako i đačke uniforme nestale… Dok se ovaj novi ministar prosvete nije prisetio kako bi one bile veoma korisne za prikrivanje socijalnih razlika. Ispod kecelje se ne vidi da li je novi „versaće” ili oprani „sekond hend”. I deca bi, valjda, mislila da su jednaka…