Makondo

Piše: Ljiljana Bailović

Majstor kratke priče Mihajlo Pantić ima jednu u kojoj je prepričao antropološki eksperiment: ispitujući plemena bez kontakta sa savremenom civilizacijom, naučnici su pred veliki ekran stavili ljude iz amazonske prašume i prikazali im neki „svemirski” film, kao iz serijala o ratovima zvezda. Kad su ih posle pitali šta im se tu dopalo, ljudi su se malo posavetovali i rekli da su im se svidele debele kokoške. Tajac. Ali kad su antropolozi pažljivo pregledali film, našli su i debele kokoške, pojavljuju se, na trenutak, u pozadini nekog kadra gde kamera snima Skajvokera dok prolazi ulicom. A Pantić je lepo zaključio da svako prepoznaje i uočava ono što razume, ili što mu je blisko…
Tako se i meni, pre neko veče na RTS-u, u Kusturičinom filmu „Na mlečnom putu”, jako dopala ona kokoška koja pokušava da kljunom dodirne sebe u ogledalu, ili da, kao Alisa, kroz njega prođe. Taj detalj Kusturica ponavlja nekoliko puta, ali kokoška nikako da postane Alisa… Film „Na mlečnom putu” je loše prošao kod venecijanske kritike (2016), naši kritičari bili su oduševljeniji rediteljevim „magičnim” i „impresivnim” slikama, i snažnim osećanjima, idejom da je ljubav najvažnija, i Monikom Beluči, naravno… Ali ne videh da su uspeli da prođu kroz ogledalo. Kljucaju u šareno staklo…
Dobro-de, ne treba ni očekivati da venecijanski kritičari čitaju slovenske bajke za školsku lektiru, o „Ženidbi Maksima Crnojevića” Starca Milije da i ne govorimo (a tek Radovana Bećirovića), ali izgleda da ne čitaju ni ovi naši. Pa se svi odmah uhvate za prvu loptu „magičnog realizma”, a strukturu ne vide. Mada, mogu da zamislim koliko je Gabrijela Markesa zabavljalo da čita evropske prikazivače svog romana „100 godina samoće”, očarane „magičnim realizmom” Makonda, o kome su znali taman koliko i ovi sad o usudu i mitemama Balkana. Nego – uzmeš šta prepoznaš, kako nam je to Pantić poručio.
Samo su kokoške večne. Jednom, veoma davno, one su bile dinosaurusi, njihova je bila planeta pre nego što su se pojavili sisari. Uostalom, u našoj etnografiji petao se odista poistovećuje sa zmajem, i ponekad se nameste scene koje nas na to podsete. Da li slučajno, sutradan po emitovanju „Mlečnog puta” na RTS-u, u mojoj ulici su se pojavili petlovi: 3-4 blistava, crveno-crna pevca u borbenom stavu, spremna da se ustreme na mene, preprečila su mi put do „Matijevića”. Pobegli iz nečijeg dvorišta na slobodu, a ja sama na trotoaru. Čista mitologika…